- Učenici iz Emausa napuštaju Jeruzalem..

- Isus nas uvijek prati na našem putu.

- Prepoznavanje Boga u Kruhu i Riječi.

DVOJICA učenika, potištena i duboko zamišljena, vraćaju se kući u nedjeljni suton. Njihov umor odaje tugu. Krenuli su sredinom poslijepodneva prema selu Emausu. Gorčina zbog srušenih snova još uvijek im leži na srcu. S oduševljenjem su povjerili svoje živote Gospodinu, no nakon događaja tih dana, njihova je nada iščeznula. „Onaj križ podignut na Kalvariji bio je najrječitiji znak poraza koji nisu predvidjeli”[1]. Vjerovali su njegovim riječima i slijedili ga putevima Galileje i Judeje, no sada misle da je svemu kraj.

Toga su jutra primili vijest da je Isusov grob prazan. Nitko nije znao gdje mu je tijelo. Neke su žene tvrdile da je živ, no oni su odlučili oglušiti se na to svjedočanstvo. Umjesto da jedni druge potiču na očuvanje nade, međusobno su se zarazili obeshrabrenošću. Odlučili su napustiti Jeruzalem kako bi zaboravili i izgradili nove živote – ovoga puta bez sna o Mesiji i daleko od ostalih učenika. Ipak, to nije bila dobra ideja; lijek za gorčinu rijetko se nalazi u izolaciji od drugih jer na putu vjere trebamo jedni druge. Kada je obzor mračan i ne pronalazimo odgovarajuća rješenja, nada onih oko nas može nam pružiti utjehu. „Ako vidimo nekoga tko hoda bez nade, poput one dvojice na putu u Emaus, pristupimo mu s vjerom – ne u vlastito ime, već u ime Kristovo – kako bismo ga uvjerili da Isusovo obećanje ne može iznevjeriti”[2].

Gospodin zna što se događa u dubini tih srdaca. Neće prestati kucati na njihova vrata, baš kao što to čini sa svakim od nas. Uskrsli Krist čeka pravi trenutak da krene uz njih i dâ im do znanja da ih nikada više neće napustiti.

TAJANSTVENI putnik „približio se i počeo hodati s njima” (Lk 24, 13–35). Kao što se događa i u drugim prilikama, učenici isprva nisu prepoznali Uskrsloga jer „oči im bijahu prikraćene da ga prepoznaju”. Mnogo su puta bili s Isusom; možda su čak pripadali skupini od sedamdeset dvoje učenika, svjedočeći čudima i izvanrednim događajima. No sada su osjećali njegovu odsutnost i u putniku vidjeli tek nepoznata stranca. Zapravo, Isus nikada nije prestao biti uz njih. „Zamišljam taj prizor, kasno poslijepodne”, komentira sveti Josemaría. „Puše blag povjetarac. Svuda uokolo prostiru se polja visoke pšenice koja dozrijeva i stara stabla maslina, čije grane poprimaju srebrnkast sjaj na toploj svjetlosti. Isus je na putu. Gospodine, kako si uvijek velik! Ipak, duboko me gane kad se spustiš na našu razinu da nas pratiš i tražiš usred užurbanosti naše svakodnevice. Gospodine, podari nam jednostavnost duha, čist pogled i bistar um – vrline koje nam omogućuju da te prepoznamo kad dolaziš bez ikakva vanjskog znaka svoje slave”[3].

U određenom smislu, „put u Emaus put je svakog kršćanina – štoviše, svake osobe”[4]. A na tom putovanju Isus je naš suputnik. Zasigurno, u svakome od nas ima ponešto od one dvojice učenika jer smo krhki te ponekad, kad se pojave poteškoće, zapadnemo u određenu obeshrabrenost. Stoga trebamo ponovno raspiriti sigurnost da je Isus „uvijek uz nas kako bi nam pružio nadu, raspalio naša srca i rekao: 'Idi naprijed; ja sam s tobom'”[5]. Isus hoda s nama „u najbolnijim trenucima, čak i u najmračnijim vremenima, pa i u trenucima poraza: Gospodin je tu. I to je naša nada: krenimo naprijed s tom nadom jer On je uz nas”[6].

Božja prisutnost ponajprije znači spoznaju da nas On uvijek gleda s ljubavlju. Ne radi se toliko o osobnom nastojanju da nešto učinimo ili kažemo – iako i to ima svoje mjesto – već je Božja prisutnost jamstvo da Gospodin promatra naše živote baš kao što bi to činili otac ili majka kad bi mogli provesti svaku sekundu gledajući svoje voljeno dijete: prateći njegov rast, ohrabrujući ga te radujući se njegovoj osobnosti i načinu na koji komunicira s drugima.

KLEOFA i njegov suputnik razgovarali su o događajima koje su upravo proživjeli – o najbolnijim danima svojih života. Putnik je blago započeo razgovor: „O čemu to putem raspravljate?” (Lk 24,17). Pustio ih je da govore o svom gubitku i dubokoj potištenosti. Nakon što su iznijeli ono što im je ležalo na duši, Gospodin im je „počeo tumačiti što o njemu stoji u svim Pismima” (Lk 24,27). Riječi Boga koji je postao čovjekom učinile su da im srca „gore” od nade. Izvukao ih je iz klonulosti i tame.

„Ostani s nama, Gospodine”, rekoše mu kad se Isus „pravio da ide dalje”. Njih su dvojica, još ne znajući tko je s njima, željeli zadržati njegovo društvo i molili ga da ne odlazi. Isus je ostao; ušao je s njima u kuću, sjeo za stol, „uzeo kruh, blagoslovio ga, razlomio i dao im ga” (Lk 24,30). Tako je činio sa svojim učenicima i tako je učinio na Posljednjoj večeri. U tom su se trenutku njihove oči potpuno otvorile i prepoznali su ga „u lomljenju kruha”. Možda su tada prvi put ugledali rane na njegovim rukama, koje je dotad skrivao plašt. Tada je Isus nestao pred njihovim očima, „ostavivši ih zadivljene tim razlomljenim kruhom – novim znakom svoje prisutnosti”[7].

Na neki način, iza tog prizora naziremo sliku jedinstvene Euharistije. U svakoj svetoj misi Isus postaje prisutan kako bi nas hranio istom hranom koja je utažila glad učenika iz Emausa: svojom Riječju i svojim Kruhom. „I danas možemo stupiti u dijalog s Isusom slušajući njegovu riječ. I danas on za nas lomi kruh i daje samoga sebe kao naš kruh”[8]. Tako se naša vjera „ne hrani ljudskim zamislima, već Božjom riječi i njegovom stvarnom prisutnošću u Euharistiji”[9], koja nas iz dana u dan obnavlja u vjeri, nadi i ljubavi. „Isus ostaje. Naše se oči otvaraju, baš kao što su se otvorile Kleofi i njegovu suputniku, dok Krist lomi kruh; i premda on ponovno nestaje pred našim očima, i mi ćemo moći ponovno krenuti na put – čak i kad padne noć – kako bismo drugima govorili o njemu, jer se tako velika radost ne može zadržati samo u jednom srcu”[10].

Molimo Mariju da, dok pozorno slušamo Gospodina kako nam govori putem, naučimo prepoznavati njezina Sina u događajima svakidašnjeg života i u Euharistiji.

[1] Franjo, Opća audijencija, 24. svibnja 2017.
[2] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 316.
[3] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 313.
[4] Benedikt XVI., Regina Caeli, 6. travnja 2008.
[5] Franjo, opća audijencija, 24. svibnja 2017.
[6] Ibid.
[7] Benedikt XVI., Regina Caeli, 6. travnja 2008.
[8] Ibid.
[9] Ibid.
[10] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 314.