• Priprava za svetu misu
• Održavati svjetiljku upaljenom
• Klanjati se Gospodinu na misi

U MNOGIM ljudskim djelatnostima vrlo je važno dobro se pripremiti. Primjerice, u sportu izvedba na utakmici uvelike ovisi o treningu i satima provedenima u svladavanju pravih tehnika. Uspjeh određenih društvenih okupljanja, kao kada prijatelje pozovemo na večeru u svoj dom, također uvelike ovisi o tome koliko smo ih dobro pripremili. Općenito, vrijeme i, iznad svega, zanimanje koje ulažemo u organiziranje određenih događaja pokazuju koliku vrijednost pridajemo toj aktivnosti. Što je događaj važniji, to se više za njega pripremamo, makar samo svojim mislima i pozornošću. Istodobno imamo iskustvo da dobra priprema donosi dobre plodove. Kada igramo utakmicu ili uživamo u vremenu provedenom s prijateljem kojega dugo nismo vidjeli, ako smo se dobro pripremili, uživat ćemo tim više.

Nijedna aktivnost ni susret nisu važniji od svete mise, jer ondje uistinu doživljavamo Kristovu smrt i uskrsnuće i primamo Njegovo Tijelo kao hranu. Stoga nijedna priprema nije toliko vrijedna kao priprema nas samih da dostojno sudjelujemo u žrtvi oltara. Sve što možemo učiniti kako bismo se pripremili da na najbolji mogući način slavimo djelo našega otkupljenja premalo je za veliko otajstvo Božje ljubavi prema nama. Riječ je o svadbenoj gozbi na kojoj smo pozvani sudjelovati, poput djevica iz prispodobe: »Tada će kraljevstvo nebesko biti kao kad deset djevica uze svoje svjetiljke i iziđe u susret zaručniku« (Mt 25, 1).

Sveti Josemaría, koji je svetu misu vidio kao središte i korijen svojega života, pozivao nas je da se što bolje pripremimo za taj uzvišeni trenutak: »Euharistija je ustanovljena one noći, unaprijed pripravljajući jutro Uskrsnuća. I mi se trebamo pripremiti za tu novu zoru. Sve što je štetno, istrošeno ili beskorisno treba odbaciti: obeshrabrenje, nepovjerenje, žalost, kukavičluk. Sveta Euharistija daje djeci Božjoj božansku novost, a mi moramo odgovoriti ‘u novosti svojega duha’, obnavljajući sve svoje osjećaje i djela. Dan nam je novi izvor snage, snažno novo korijenje pricijepljeno na Gospodina. Ne smijemo se vraćati staromu kvascu, jer sada imamo Kruh koji traje zauvijek.«^[1]

PRISPODOBA pripovijeda kako među djevicama »pet ih bijaše ludih, a pet mudrih. Lude uzeše svjetiljke, ali ne uzeše sa sobom ulja. Mudre pak zajedno sa svjetiljkama uzeše u posudama ulja. Budući da je zaručnik okasnio, sve one zadrijemaše i pozaspaše. O ponoći nasta vika: ‘Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!’« (Mt 25, 2-6). Premda se ova prispodoba osobito odnosi na konačni Božji zagrljaj koji ćemo primiti nakon smrti, možemo je primijeniti i na svoj susret s Kristom u Euharistiji. Katkad se tijekom svete mise možemo osjećati rastreseno ili tromo. Iako znamo da se nalazimo na svetome mjestu gdje možemo ući u dijalog ljubavi s Presvetim Trojstvom, naša mašta može odlutati. Možda u takvim trenucima pomislimo da smo poput onih djevica koje su, čekajući zaručnikov dolazak, zaspale.

Sudjelovanje u svetoj misi nije intelektualna vježba koja se sastoji u pukom usredotočenju na svaku svećenikovu gestu i riječ. Naprotiv, pozornost prema bogatstvu molitava i liturgijskih gesta poput vrata je koja nas trebaju voditi do božanskoga otajstva skrivenoga iza njih. Stoga je ključ za to da možemo »živjeti svetu misu«,^[2] kako je govorio sveti Josemaría, u tome nosimo li sa sobom ulje koje, čak i u trenucima veće umornosti ili rastresenosti, daje našem srcu svjetlo potrebno da prepozna lice Krista, koji u svetoj misi daje svoj život da spasi mene. Osim toga, utemeljitelj Opusa Dei savjetovao nam je da ono što izaziva rastresenost – brige za ljude, brige oko posla itd. – predamo u Božje ruke.^[3]

»Uvjet da budemo spremni za susret s Gospodinom nije samo vjera, nego kršćanski život bogat ljubavlju i dobrotom prema bližnjemu. Ako dopustimo da nas vodi ono što nam se čini udobnijim, traženje vlastitih interesa, naš život postaje neplodan, nesposoban davati život drugima, i ne skupljamo nikakvu zalihu ulja za svjetiljku svoje vjere; i ona – vjera – ugasit će se u trenutku Gospodinova dolaska, ili čak i prije.«^[4] Najbolja unutarnja priprava za istinsko razumijevanje svete mise jest život ljubavi, jer to je ono što slavimo u Euharistiji: beskrajnu ljubav Isusa, koji je dragovoljno dao svoj život za svakoga od nas.

U PONOĆ su djevice začule glas koji ih je probudio iz duboka sna: »Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!« (Mt 25, 6). Sve su žurno počele pripravljati svoje svjetiljke. No budući da lude nisu ponijele dovoljno ulja, a nije ga bilo dosta za sve, morale su ga otići kupiti. Dok ih nije bilo, »dođe zaručnik: koje bijahu pripravne, uđoše s njim na svadbu i zatvore se vrata« (Mt 25, 10). Kada su nakon nekog vremena uznemirene djevice stigle, dočekao ih je odlučan zaručnikov ne: »Zaista, kažem vam, ne poznam vas!« (Mt 25, 12).

Da bismo bili svjesni veličine otajstva koje slavimo u svetoj misi, najprije trebamo vrlo dobro poznavati Gospodina. Neka nam Isus nikada ne mora reći ono što je zaručnik rekao ludim djevicama: »Zaista, kažem vam, ne poznam vas!« (Mt 25, 12). Poznavanje između dvoje ljudi koji se ljube ne svodi se na puko gomilanje životopisnih podataka, ni na više ili manje povremene susrete. To je stav srca, koji nas malo-pomalo uvodi u osjećaje i misli druge osobe. Zato je toliko važno euharistijsko klanjanje, kojim pripravljamo svoje srce da prepozna Gospodina u svakoj misi. »Klanjanje pred euharistijskim Gospodinom u svetohraništu pomaže nam i priprema nas da vrlo dobro živimo euharistijsko slavlje.«^[5]

Benedikt XVI. napisao je da nam u Euharistiji »Sin Božji dolazi ususret i želi se sjediniti s nama; euharistijsko klanjanje nije drugo doli prirodna posljedica euharistijskoga slavlja, koje je samo po sebi najveći čin klanjanja Crkve«.^[6] Euharistijsko štovanje izvan mise stoga nas uči klanjati se Gospodinu u misi, željeti se sjediniti s Njim u pričesti, povećavati svoju glad za Njim. »Primiti Euharistiju znači klanjati se Onomu koga primamo.«^[7] Možemo moliti Mariju, Djevu razboritu i Ženu Euharistije, da nam pomogne pripremiti se za svaku svetu misu kao što se ona pripremala primiti svojega Sina. I ako se ikada učini da ulje u našoj svjetiljci ponestaje i da treperavi plamen prijeti ugasnuti, Marija će nam dati od svojega, koje nikada ne ponestaje i koje nam daje s majčinskom velikodušnošću.

^[1] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 155.

^[2] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 88.

^[3] Usp. sveti Josemaría, Bilješke s obiteljskog susreta, 21. veljače 1971.

^[4] Franjo, Angelus, 12. studenoga 2017.

^[5] Franjo, poruka Nacionalnom euharistijskom kongresu u Njemačkoj, 30. svibnja 2013.

^[6] Benedikt XVI., Sacramentum caritatis, br. 66.

^[7] Isto.