- Služiti svojim talentima
- Strah koji paralizira
- Vrijednost svakidašnjega života
ISUS je jednom ispričao priču o čovjeku koji, »polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak. Jednomu dade pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan – svakomu po njegovoj sposobnosti. I otputova« (Mt 25, 14-15). Čovjek je želio da njegove sluge trguju onim što su primile kako bi ostvarile dobit dok njega nema. Krist je ispričao ovu prispodobu kako bi nam pokazao potrebu da odgovorimo na naravne i nadnaravne darove koje nam je Bog dao.
Poput slugu iz prispodobe, i nama je Bog dao jedinstvene talente, sposobnosti koje možemo staviti Njemu na raspolaganje da donesu plod i učine naš svijet boljim mjestom. »Bog poziva svakoga čovjeka i svima nudi talente, povjeravajući istodobno svakomu poslanje koje treba ispuniti. Bilo bi ludo smatrati da nam ti darovi pripadaju po pravu, kao što bi njihovo nekorištenje značilo promašiti svrhu vlastitoga života.«[1] Prvi korak da bismo te talente iskoristili jest prepoznati ih; to jest, uočiti što može biti moj poseban doprinos drugima. Katkad to može biti povezano s našim temperamentom. Otvorenoj će osobi možda biti lakše razveseliti ili nasmijati druge, dok će povučena osoba biti sklonija pozorno slušati i usredotočiti se na potrebe ljudi oko sebe. Drugi će put ti talenti biti povezani s našim profesionalnim vještinama, kojima pridonosimo poboljšanju društva u kojem živimo i koje također mogu obilježiti naše odnose s drugima.
U svakom slučaju, ono presudno nije toliko koliki trag možemo ostaviti, nego trud da naš talent donese dobit, uz pomoć božanske milosti. U prispodobi Gospodin jednako hvali i onoga koji je stekao pet talenata i onoga koji je stekao samo dva, jer su obojica nastojala donijeti plod. Isus stoga želi da cijenimo ono što smo primili i da budemo zahvalni za darove koje imaju drugi. Nasuprot zavisti koja nas može navesti da ne cijenimo ono što imamo i da se žalostimo zbog tuđih talenata, Kristov je prijedlog mnogo poticajniji. Poziva nas da svoje dobre osobine stavimo u igru, ma koliko ih bilo, i da uživamo u dobru koje dolazi od služenja i od toga da dopustimo da nam drugi služe darovima koje su primili. »Svoj zakopani talent iskopaj! Učini da donese plod, pa ćeš okusiti radost spoznaje da u ovom nadnaravnom poslu nije važno ako na ovome svijetu rezultati nisu čudesa kojima se ljudi dive. Bitno je predati sve što jesmo i što imamo, nastojeći da naš talent donese plod i neprestano se trudeći uroditi dobrim plodovima.«[2]
JEDAN od slugu iz prispodobe primio je samo jedan talent. No umjesto da njime trguje i pokuša ostvariti dobit, on »otkopa zemlju i sakri novac gospodarov« (Mt 25, 18). A kada se gospodar vratio, objasnio mu je zašto je tako postupio: »Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupîš gdje nisi vijao. Pobojah se stoga, odoh i sakrih talenat tvoj u zemlju« (Mt 25, 24-25).
Poput sluge iz prispodobe, posve je prirodno da pred poslanjem koje nam je Bog povjerio osjetimo određeni strah. Bojimo se da nećemo biti dorasli zadaći, da ćemo podbaciti, da ćemo ispasti loši, da ćemo izgubiti talent koji smo primili. No taj strah nije problem. Zapravo, kada bismo se pred onim što Bog od nas traži osjećali posve sigurni u svoje sposobnosti, tada bismo se više uzdali u ono što sami možemo učiniti nego u božansku milost. Taj je početni strah dobar kada nas vodi da se prepustimo u Božje ruke, jer tako se preobražava u pouzdanje. »Taj sluga nije imao odnos povjerenja sa svojim gospodarom, nego ga se bojao, i to ga je sputavalo. Strah uvijek paralizira i često navodi na loše izbore. Strah nas odvraća od preuzimanja inicijative; navodi nas da se sklonimo u sigurna i zajamčena rješenja i tako na kraju ne ostvarimo ništa dobro. Da bismo napredovali i rasli na putu života, ne smijemo se bojati, nego imati povjerenja.«[3]
Kroničan strah može biti posljedica iskrivljene slike o Bogu. Katkad, poput onoga sluge, možemo misliti o Bogu kao o strogom gospodaru koji nas samo želi kazniti. »Ako imamo tu pogrešnu sliku o Bogu, naš život ne može biti plodan, jer ćemo živjeti u strahu, a on nas neće voditi ni prema čemu konstruktivnom.«[4] Sveto pismo, naprotiv, pokazuje nam Boga koji je »milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću« (Izl 34, 6). On nije kralj koji nemilosrdno kažnjava pogreške svojih podanika, nego Otac koji cjelivima obasipa sina koji se vraća kući i priprema mu najbolje što ima (usp. Lk 15, 11-32). Sveti Josemaría govorio je da Bog nije poput lovca koji čeka i najmanju nesmotrenost plijena da bi zapucao. On je poput vrtlara »koji njeguje cvijeće, zalijeva ga, štiti i reže tek onda kada je njegova ljepota na vrhuncu«.[5]
GOSPODAR se dvojici slugu iz prispodobe koji su donijeli plod obraća istim riječima: »Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!« (Mt 25, 21). Suprotno onomu što misli treći sluga, gospodar je vrlo velikodušan, jer trud svojih radnika nagrađuje nerazmjerno. Premda sluge nisu učinile mnogo, primit će nešto mnogo veće od onoga čemu su se po ljudsku mogle nadati: udio u životu svojega gospodara.
Krist nam tako pokazuje da za postizanje vječnoga života ne trebamo činiti izvanredne stvari. Naravno, životopis nekih svetaca obilježen je takvim događajima, ali većinu ljudi Bog vodi redovitim putem svetosti. A taj je put obilježen ljubavlju s kojom izvršavamo zadaće koje nam je Gospodin povjerio: brigu za obitelj, dobro obavljen posao, vjernost u pobožnostima. Sve te svakidašnje stvarnosti, poput talenata iz prispodobe, mogu uroditi nezamislivim bogatstvom: kao dobri roditelji, supružnici i radnici možemo doći do uživanja nebeske slave.
»Svakidašnji život nije bez vrijednosti. Ako nam se to što iz dana u dan činimo isto čini dosadnim, jednoličnim i neprivlačnim, to je zato što nedostaje ljubavi. Kada ima ljubavi, svaki novi dan ima drugu boju, drugi ton; svaki dan zazvuči drukčijom notom. Sve činite iz Ljubavi. Nemojmo se nikada umoriti ljubiti našega Boga. Trebamo iskoristiti svaki trenutak našega jadnoga života da služimo svim dušama, iz ljubavi prema Gospodinu, jer razdoblje smrtnoga života uvijek je premalo za ljubav. Kratko je poput povjetarca koji prohuji.«[6] Najveći dio života naše Gospe protekao je na običan način, poput života bilo koje druge žene onoga vremena. Možemo joj povjeriti talente koje nam je Bog dao, kako bismo ih znali učiniti plodnima u svojem svakodnevnom životu.
[1] Benedikt XVI., Angelus, 13. studenoga 2011.
[2] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 47.
[3] Franjo, Angelus, 19. studenoga 2017.
[4] Isto.
[5] Sveti Josemaría, citirano u: Andrés Vázquez de Prada, Utemeljitelj Opusa Dei, sv. 3, Rialp, Madrid, str. 430.
[6] Sveti Josemaría, Pismo 1, br. 19.