• Isus hvali jednostavnost
• Kršćanska dosljednost
• Odražavati Božju ljubav

ISUS je zacijelo imao vrlo miran značaj, budući da su Mu djeca prilazila tako prirodno. Nikada se nije umorio propovijedajući da kraljevstvo Božje pripada onima koji traže mir. Zato nas oštrina kojom katkad govori može iznenaditi i izazvati određenu zbunjenost. Ne samo zbog sadržaja onoga što kaže, nego i zbog tona Njegovih upozorenja upućenih vjerskim poglavarima koji se, zaneseni taštinom, postavljaju kao uzori krjeposti koje u stvarnosti ne žive u svojem srcu. »Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Nalik ste na obijeljene grobove. Izvana izgledaju lijepi, a iznutra su puni mrtvačkih kostiju i svakojake nečistoće« (Mt 23, 27).

Razmatrajući evanđelja, brzo postajemo svjesni Isusove velike strpljivosti s najrazličitijim ljudima. On s ljubavlju skrbi za bolesne. Željan je zagrliti grešnike svojim milosrđem. I siromašni i bogati nalaze u Učitelju iz Nazareta nježno i pažljivo srce. Samo se licemjerje, to jest želja da čovjek izgleda ono što nije ili pretjerana briga za to što će drugi reći, čini se, sudara s Njegovim jednostavnim i poniznim srcem. Zapravo, jedna od rijetkih pohvala koje čujemo od Isusa upućena je Natanaelu, pri njihovu prvom susretu. Premda se budući apostol upravo bio osvrnuo na Njega sa skepsom i kritizirao Njegovo podrijetlo (»Iz Nazareta da može biti što dobro?«), Isus pred drugim apostolima hvali njegovu iskrenost: »Evo istinitog Izraelca u kojem nema prijevare!« (Iv 1, 46-47).

To su bile neke od prvih riječi koje je Gospodin uputio svojim novim sljedbenicima, možda kako bi im pomogao shvatiti da nas od Boga ne mogu udaljiti ljudske slabosti ili ograničenja, nego odbijanje da ih priznamo ili dopuštanje da dvoličnost uđe u naša djela. Stoga su, kako je naučavao sveti Josemaría, kršćani pozvani svjedočiti jednostavnost svojim životom: »Svojim ponašanjem kršćanskoga građanina pokaži svijetu razliku između žalosnoga i radosnoga življenja; između bojažljivosti i odvažnosti; između opreznoga, dvoličnoga – licemjernoga! – djelovanja i djelovanja u jednostavnosti i čestitosti. Jednom riječju: između sinova ovoga svijeta i djece Božje.«^[1]

KOJI je središnji motiv koji me potiče na djelovanje? To je pitanje koje nam omogućuje dati jedinstvo svojem životu. Sve što činimo u svakodnevnom životu – naša djela, riječi, propusti – upućuje na identitet koji nastojimo učvrstiti. U ispitu savjesti nastojimo provjeriti u kojoj su mjeri sva naša vanjska djela vođena posljednjom nakanom: sve istinskije ljubiti Boga i druge. Jer može se dogoditi da nastane raskorak između onoga što se izvana čini da jesmo i onoga što nosimo u srcu: »Tako i vi izvana ljudima izgledate pravedni, a iznutra ste puni licemjerja i bezakonja« (Mt 23, 28).

»Naš kršćanski poziv, jedinstvo života utemeljeno na prisutnosti Boga, našega Oca, može i treba biti svakodnevna stvarnost.«^[2] Kako bismo spriječili da se licemjerje uvuče u našu dušu, trebamo nastojati sve svoje odluke donositi u Božjoj prisutnosti. Kada osjećamo da nad nama bdije Otac koji nas ljubi, da nas prati Isus, naš najbolji Prijatelj, i da Duh Sveti prebiva u našem srcu, tada je naša vanjština prirodno izraz ljubavi koju nosimo u sebi. Jedinstvo života rađa dosljednost koja se ne može improvizirati, jer ona izvire iz dubokih uvjerenja našega srca koja ne želimo iznevjeriti.

Autoritet koji nosi svaki kršćanin »ne sastoji se u tome da zapovijedamo i da nas se sluša, nego u tome da budemo dosljedni, da budemo svjedoci i stoga da pratimo druge na Gospodinovu putu«.^[3] Bez dosljednosti ne može biti pravoga apostolata, jer sve što nastojimo prenijeti drugima rađalo bi se iz srca hladna i lišena ljubavi. Stoga se u ovom času molitve možemo zapitati jesu li ljubav prema Bogu i želja da Mu damo slavu glavni pokretač koji nadahnjuje sve naše misli i osjećaje.

LJUBAV prema Kristu ono je što daje pravi sklad našim mislima, osjećajima i djelima. Ako je Gospodin u središtu našega života, bit će lakše biti dosljedan u odnosima s drugima. Naravno, potrebna je određena prilagodba našega ponašanja ovisno o ljudima s kojima se nalazimo. Provesti slobodan dan s obitelji nije isto što i poslovni sastanak presudan za usmjeravanje nekoga projekta; prijateljima prirodno vjerujemo više nego strancima. No ta prirodna prilagodba okolini u kojoj se nalazimo ne bi nas smjela dovesti do toga da izgubimo vlastiti identitet ili da skrivamo ono što daje smisao cijelome našem životu: ljubav prema Isusu.

Želja da uvijek budemo ista osoba vodit će nas njegovanju ljudske krjeposti koja je bila vrlo draga svetom Josemaríji: prirodnosti. Kako je jednom rekao: »Kada se radi jedino i isključivo na slavu Božju, radi se sve s prirodnošću, s jednostavnošću, kao onaj kojemu se žuri te se ne može zadržavati u “velikim svečanostima” da ne bi izgubio svoj odnos s Gospodinom – neponovljiv i neusporediv.«^[4] Ne nastojimo činiti dobro zato da bi nas drugi hvalili ili stvorili dobro mišljenje o nama. Naprotiv, jedina nam je briga da sva naša djela odražavaju Božju slavu i privedu mnoge ljude tomu da Ga upoznaju, dok mi sami ostajemo gotovo neprimijećeni. To je Učiteljev zahtjevan savjet: »Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima« (Mt 5, 16).

Da bi naša prirodnost i dosljednost bile vjerodostojne, ne smijemo se bojati priznati svoje pogreške i slabosti. Inače bismo mogli pasti u napast farizeja i pismoznanaca koji su odbijali priznati vlastita ograničenja: »Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Gradite grobnice prorocima i kitite spomenike pravednicima te govorite: ‘Da smo mi živjeli u dane otaca svojih, ne bismo bili njihovi sudionici u prolijevanju krvi proročke’« (Mt 23, 29-30). Želja da pred drugima izgledaju sigurni u sebe navela ih je da brane lažnu sliku o sebi i skrivaju svoja ograničenja. Znamo, međutim, da i po svojim slabostima možemo odražavati Kristovu slavu, jer On je naš Spasitelj. Tako ćemo biti poput naše Majke, koja je bez srama izjavila: »Evo službenice Gospodnje« (Lk 1, 38), znajući da je u toj istini, možda prilično neprivlačnoj u očima svijeta, ležalo sve njezino bogatstvo.

^[1] Sveti Josemaría, Brazda, br. 306.

^[2] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 11.

^[3] Franjo, homilija, 14. siječnja 2020.

^[4] Sveti Josemaría, Brazda, br. 555.