• Širiti vjeru primjerom

• Kada se pojavi formalizam

• Svetost je gipka

PISMOZNANCI i farizeji bili su poznati kao revni vršitelji Zakona. No neki od njih ograničavali su se na propovijedanje drugima, a ono što su naučavali nisu provodili u djelo. Zato je Isus u više navrata ukazivao na njihovo licemjerje, prijekorom punim boli za njihove duše, nastojeći im pomoći da promijene svoje držanje: »Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Zaključavate kraljevstvo nebesko pred ljudima; sami ne ulazite, a ne date ući ni onima koji bi htjeli« (Mt 23, 13).

U određenom smislu svaki kršćanin dijeli s pismoznancima i farizejima poslanje naučavanja, to jest prenošenja vjere u vlastitoj obitelji i među prijateljima. Svi smo na neki način predvoditelji i od nas se očekuje da znamo voditi druge s obzirnošću i punim poštovanjem njihove slobode. A to podrazumijeva ponajprije dosljedno svjedočanstvo. »Riječi imaju snagu kada su praćene djelima«,[1] govorio je sveti Antun Padovanski. Kršćani su pozvani »učiniti od svojega svakodnevnog života svjedočanstvo vjere, nade i ljubavi – jednostavno i normalno svjedočanstvo, bez potrebe za razmetljivim isticanjem. Dosljednost njihova života očituje trajnu prisutnost Crkve u svijetu, budući da su svi katolici sami Crkva, jer su punopravni članovi jedinoga Božjeg naroda«.[2]

Širenje vjere vlastitim primjerom ne znači da kršćani moraju biti savršeni. Ljudi oko nas vjerojatno su svjesni nekih naših mana, malih ili velikih nedosljednosti između onoga što tvrdimo da naučavamo i onoga što uistinu jesmo. Ono presudno, međutim, nije živjeti život bez pogrešaka, jer to je nemoguće. Štoviše, te nedosljednosti, kada ih ponizno priznamo i borimo se protiv njih iskrenim naporom i Božjom milošću, mogu biti primjer ljudima oko nas. Oni vide da kršćanski ideal ne znači biti savršen, nego nastojati postajati sve sličniji Kristu. Vide da je moguće biti blizu Boga i s tim manama, jer On nam je uvijek spreman iskazati svoju ljubav. Uostalom, svetost nije nešto što se postiže preko noći, nego cilj kojemu težimo tijekom cijeloga života.

»JAO VAMA, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Namirujete desetinu od metvice i kopra i kima, a propuštate najvažnije u Zakonu: pravednost, milosrđe, vjernost. Ovo je trebalo činiti, a ono ne propuštati« (Mt 23, 23). Isus prokazuje one koji pridaju preveliku važnost sporednim stvarima i gube iz vida ono bitno. Doista, neki su pismoznanci i farizeji usvojili mnoge ljudske propise koji nisu imali nikakve veze s božanskim zakonom. To ih je navelo da stvore sitničavu kazuistiku o tome što se smije, a što ne smije činiti. Time su otkrivali svoju oholost i samodostatnost; vjerojatno su mislili da je za postizanje vječnoga života dovoljno jednostavno slijediti ta pravila. Zaboravili su da spasenje nije nešto što možemo ljudski zaslužiti svojim djelima, nego da je ono uvijek Božji dar.

Problem koji Isus ističe nije toliko postojanje tih ljudskih propisa, jer oni su mogli imati svoj smisao. Problem je u tome što se zanemaruje ono bitno – Zakon koji je dao Bog. Neki su od židovskih poglavara savršeno ispunjavali norme koje su sami uspostavili. No zaboravljali su prakticirati pravednost, ljubav i milosrđe prema svojoj braći i sestrama. Ljubav prema Bogu i prema drugima pala je u drugi plan: važno je bilo doslovno izvršavati zakonske odredbe.

Takav stav nekih farizeja i pismoznanaca može se pronaći i danas. »Kod nekih primjećujemo razmetljivu brigu za liturgiju, za nauk i za ugled Crkve, ali bez ikakve brige da Evanđelje stvarno utječe na vjerni Božji narod i konkretne potrebe današnjega vremena.«[3] Možemo moliti Gospodina, prije svega, da nas nauči živjeti Njegov zakon srcem, nastojeći Mu ugoditi u svemu što činimo. »Daj ‘svu’ slavu Bogu. ‘Iscijedi’ svojom voljom, uz pomoć milosti, svako svoje djelovanje, kako u njemu ne bi ostalo ništa što miriši na ljudsku oholost, na zadovoljstvo tvoga “ja”.«[4] Tako ćemo moći prenositi zakon koji nije usmjeren sam na sebe niti se temelji samo na vanjskim praksama, nego prije svega traži istinsko dobro drugih: »Evanđelje odgovara na naše najdublje potrebe, jer smo stvoreni za ono što nam Evanđelje nudi: za prijateljstvo s Isusom i ljubav prema braći i sestrama.«[5]

ŠEZDESETIH godina dvadesetoga stoljeća u Villa Tevere živio je velik broj studenata; ondje se u to vrijeme nalazio Rimski kolegij Svetoga Križa, u kojem su mnogi članovi Djela primali formaciju. Jednom prilikom rečeno im je da ne sjedaju na neke ukrasne škrinje blizu blagovaonice kako ih ne bi oštetili. Nekoliko dana kasnije, kada su došli u taj dio kuće, zatekli su svetoga Josemaríju kako sjedi na jednoj od škrinja i lupka po njoj petom, gledajući ih s vedrim osmijehom. Objasnio im je da je ta uputa bila dana kao konkretan mali način življenja siromaštva, budući da je ondje živjelo mnogo ljudi, ali da nema ničega lošeg u tome da netko s vremena na vrijeme sjedne na škrinju ako mu se to hoće. I zaključio je: »Nismo opsjednuti življenjem siromaštva, ni redom, ni malim stvarima, djeco moja. Sve činimo iz ljubavi prema Bogu!«[6]

Katkad sitničavost, čak i u stvarima koje se tiču duhovnoga života, može težiti umirivanju vlastite savjesti umjesto ugađanju Bogu. Tako naš odnos s Gospodinom lako može završiti kao puka formalnost. Sveti Josemaría govorio je da »svetost ima elastičnost gipkih mišića. Tko želi biti svet tako se razvija da, dok se mrtvi u jednoj stvari, propušta – ako ne vrijeđa Boga – neku drugu koja mu je teška i zahvaljuje Gospodinu zbog te pogodnosti. Ako bismo mi kršćani drugačije radili, u opasnosti smo da postanemo kruti, bez života, poput lutke od krpe. Svetost nije kruta poput kartona; ona se zna smiješiti, zna popustiti drugima i zna se nadati. Ona je život – nadnaravni život«.[7]

Sveti Franjo Saleški, na samome početku svojega dopisivanja s osobom koja će jednoga dana postati sveta Ivana de Chantal, upozorio ju je na mogući nedostatak slobode u koji bi mogla upasti, a koji se protivi tomu da bude uistinu Božja kći puna ljubavi. »Dušu koja je postala privržena vježbi razmatranja, dogodi li se kakav prekid, vidjet ćete kako odlazi sa žalošću, tjeskobom i čuđenjem. Duša koja ima pravu slobodu izići će vedra lica i dobrostiva srca ususret dosadnoj osobi koja ju je omela. Jer njoj je jednako služiti Bogu razmatrajući ili Mu služiti podnoseći bližnjega; oboje je Božja volja, ali podnositi bližnjega potrebno je u tom trenutku.«[8] Možemo moliti Djevicu Mariju da nam pomogne približiti se njezinu Sinu srca slobodna od formalnosti i ispunjena istinskom i jednostavnom ljubavlju.

[1] Sveti Antun Padovanski, Propovijedi, I, 226.

[2] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 53.

[3] Franjo, Evangelii gaudium, br. 95.

[4] Sveti Josemaría, Put, br. 784.

[5] Franjo, Evangelii gaudium, br. 265.

[6] Sveti Josemaría, citirano u: Pilar Urbano, Čovjek iz Ville Tevere, Plaza & Janés, Barcelona, 1995., str. 225.

[7] Sveti Josemaría, Kovačnica, br. 156

[8] Sveti Franjo Saleški, Pismo barunici de Chantal, 14. listopada 1604.