• Pripravni za Gospodinov dolazak
• Sadašnjost, Božje vrijeme
• Saveznik u našoj borbi

»BDIJTE dakle jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi« (Mt 24, 42). Moglo bi se činiti da ove Isusove riječi izazivaju neizvjesnost i napetost. Želi li nas Gospodin učiniti tjeskobnima zbog svojega drugog dolaska? Krist ustraje: »A ovo znajte: kad bi domaćin znao o kojoj straži kradljivac dolazi, bdio bi i ne bi dopustio potkopati kuće« (Mt 24, 43).

Posve je prirodno da nas ispunja radosno iščekivanje kada se približava nešto čemu se veselimo: obiteljski plan, važan događaj, prijeko potreban odmor... Iako se to još nije dogodilo, iščekivanje toga trenutka unosi radost u sadašnjost. To je jedna od dimenzija kršćanske nade: živjeti u nadi da će Krist doći i da ćemo zauvijek biti s Njim, premda se taj dolazak još nije zbio. Ta nas čežnja potiče, ohrabruje nas da budemo pripravni i daje pečat vječnosti poslovima koje imamo u rukama.

Svojim ustrajnim pozivom na budnost Gospodin želi učvrstiti naše pouzdanje da će doći. Poziva nas da se čuvamo opasnih »kradljivaca«: grijeha i mlakosti. Prvi nam otima gorljivo iščekivanje, a druga ga prigušuje, navodeći nas na pomisao da će čekanje trajati unedogled i da možemo popustiti u svojoj borbi. Sveti Josemaría ističe radost koja treba obilježavati kršćaninovu borbu: »U nekim trenucima počinje te hvatati malodušnost, koja u tebi ubija sve ideale i koju s teškom mukom uspijevaš pobijediti snagom nade. – Nije važno: prikladan je trenutak da više moliš za Božju milost, pa naprijed! Obnovi radost borbe, pa ako i izgubiš koji okršaj.«^[1] Isus ne želi da budemo napeti i tjeskobni, nego da budemo pripravni za Njegov dolazak, štoviše, da mu se radujemo. Trebamo Ga moliti da učvrsti našu nadu, nadu koja ne postiđuje (usp. Rim 5, 5), koja nam omogućuje da se borimo s radošću.

NAJBOLJI način čekanja nije tjeskobno se brinuti za budućnost ni osjećati krivnju zbog onoga što je u prošlosti ostalo neučinjeno, nego s nadom živjeti sadašnji trenutak. Posve je normalno da katkad osjećamo strah pred budućnošću ili žalost zbog prošlosti. Ipak, Gospodin nas potiče da se usredotočimo na danas. »Tko li je onaj vjerni i razumni sluga što ga gospodar postavi nad svojim ukućanima da im izda hranu u pravo vrijeme? Blago onome sluzi kojega gospodar kada dođe nađe da tako radi!« (Mt 24, 45-46). Gospodin nam pokazuje najbolji način da Ga čekamo: vjerno raditi na onome što imamo u rukama u sadašnjem trenutku, jer tu nas je On postavio i tu nam pruža građu za našu svetost. Sveti Josemaría rekao je sažeto: »Želiš li zaista biti svet? - Ispunjaj malu dužnost svakoga časa: čini ono što ti je dužnost i budi sav u onome što činiš.«^[2]

Vjerni sluga u određenoj je mjeri bezbrižan glede rezultata i onoga što drugi misle o njemu. Njegova je glavna briga raditi dobro i s ljubavlju, potaknut željom da svojim radom služi svojem gospodaru. Zato se trudi unositi pomnju u male pojedinosti, poslužiti hranu u pravo vrijeme, biti na raspolaganju za sve što zatreba. Sadašnji mu je trenutak velikim dijelom dovoljan: ne treba mu ništa više. I zato u svakom trenutku nastoji obnavljati svoju vjernost. Ako je u prošlosti griješio, nastojao je iz toga učiti i tomu ne pridavati preveliku važnost. Neizvjesnost budućnosti ne tišti ga i ne paralizira, jer kada budućnost stigne, suočit će se s njom uz Božju pomoć. Otkrio je tajnu sreće, koja je ujedno najbolji način priprave za Gospodinov dolazak: unijeti sebe u ono što upravo čini.

»Vladaj se dobro «sada», ne misleći na «jučer», koje je već prošlo, i ne brinući se za «sutra», za koje ne znaš hoće li za te svanuti.«^[3] U određenom smislu to je ono što molimo od Boga svaki put kada molimo Očenaš. Ne brinemo se za prošlost ni za budućnost, nego jednostavno molimo svoj svagdanji kruh, kruh koji nam treba danas. Želimo svakoga dana prihvatiti ono što nam Bog šalje, »kruh« sadašnjega trenutka, unoseći sebe u ono što sada trebamo činiti i primajući ljude koje stavlja uz nas. Sadašnjost je Božje vrijeme, i budemo li je tako živjeli, Gospodin će nas nagraditi kao vjernoga slugu: »Zaista, kažem vam, postavit će ga nad svim imanjem svojim« (Mt 24, 47).

KADA netko željno iščekuje neki budući događaj, može se na kraju osjetiti razočaranim ako nije siguran hoće li se on ikada doista dogoditi. Početna želja blijedi, a geste i običaji se zanemaruju. U tom smislu kršćaninova nada da će dosegnuti nebo i susresti Gospodina može, kada su dan i čas nejasni, postati stvarnost tako daleka da gotovo iščezne. To nam Isus poručuje u Evanđelju: »No rekne li taj zli sluga u srcu: ‘Okasnit će gospodar moj’ pa stane tući sudrugove, jesti i piti s pijanicama, doći će gospodar toga sluge u dan u koji mu se ne nada i u čas u koji i ne sluti; rasjeći će ga i dodijeliti mu udes među licemjerima« (Mt 24, 48-51).

U ovom vremenu gorljivoga čekanja Bog nam je dao velikoga saveznika koji nam pomaže da ne popustimo u svojoj početnoj odluci: duh ispita savjesti. Na kraju svakoga dana, ili u vremenima molitve, možemo hraniti svoj dijalog s Gospodinom pitajući se: »Što se danas dogodilo u mojem srcu? ‘Dogodilo se mnogo toga...’ Što? Zašto? Kakve su tragove te stvari ostavile u mojem srcu? Obavljati ispit savjesti znači njegovati dobru naviku da mirno iznova iščitamo ono što se dogodilo tijekom našega dana, učeći zapažati u svojim prosudbama i izborima čemu pridajemo najveću važnost, što tražimo i zašto, i što na kraju nalazimo. Iznad svega, učeći prepoznavati što zadovoljava moje srce. Jer samo nam Gospodin može potvrditi koliko vrijedimo.«^[4]

U ispitu savjesti možemo razgovarati s Bogom o svojim radostima, žalostima, nadama, brigama... I možemo Ga pitati jesu li svi ti osjećaji u skladu s našim kršćanskim identitetom, s idealima kojima želimo da naš život bude vođen. »Iskreno preispitaj način na koji nasljeduješ Učitelja. Razmisli jesi li mu se predao tek naizvana i suhoparno, bez vibriranja vjere, bez poniznosti, bez žrtve i svakodnevnih djela? Da nema u tebi drugo doli vanjštine, paziš li na svaku pojedinost u svakom trenutku…, jednom riječju, nedostaje li ti Ljubavi? Ako je tako, nemaš se što čuditi svojoj nedjelotvornosti. Brzo se pokreni i uhvati Gospu za ruku!«^[5]

^[1] Brazda, br. 77.

^[2] Put, br. 815.

^[3] Put, br. 253.

^[4] Franjo, audijencija, 5. listopada 2022.

^[5] Kovačnica, br. 930.