• Krist ne odbacuje farizeje
• Razumjeti smisao propisa
• Čišćenje iznutra prema van

EVANĐELJE nam donosi mnoge susrete između Isusa te pismoznanaca i farizeja. Često Ga vidimo kako razgovara s njima, neumorno tražeći njihovo obraćenje. To nas ne treba čuditi, jer »Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!« (Lk 19, 10). A Krist je smatrao da su ti ljudi dalje od kraljevstva Božjega nego carinici i bludnice (usp. Mt 21, 31). Znamo da Gospodin nikada ne uskraćuje svoju pomoć onima kojima je potrebna i da čini sve što je u Njegovoj moći kako bi vratio izgubljenu ovcu. A te izgubljene ovce – a takvi su bili neki pismoznanci i farizeji – stajale su Ga mnogo truda. Prema onome malo što znamo, u svojem zemaljskom životu imao je u tom pogledu tek nekoliko »pobjeda«. Prije Njegove muke i smrti vidimo jednoga učitelja Zakona među Njegovim učenicima, premda to nastoji zadržati u tajnosti (usp. Iv 7, 50; Iv 19, 38). Nakon Njegova uskrsnuća vidimo farizeje kako prihvaćaju vjeru (usp. Dj 15, 5), od kojih su neki nastavili obdržavati stari zakon, izazivajući time sukobe u prvoj kršćanskoj zajednici (usp. Dj 15, 5). Drugi su pak farizeji, poput Pavla (usp. Dj 23, 6), bili čudesno djelotvorni u širenju svoje nove vjere.

Isusu vjerojatno nije bilo osobito ugodno u nekim od susreta s tim židovskim poglavarima. Često je uviđao da im je jedini cilj iskoristiti Njegove riječi kako bi Ga optužili. Boljela Ga je i sljepoća njihovih srdaca, koja ih je priječila da prihvate radosnu vijest koju je navješćivao. Unatoč svemu, Krist se nije udaljio od njih. Možda bismo pomislili da bi bilo bolje da se okružio samo onima koji su razumjeli Njegovu poruku i s ljubavlju slušali Njegove riječi. No Gospodin nikada nije odbio razgovarati s onima koji Ga nisu ljubili. Jer Bogu nije »do smrti bezbožnikove, nego da se odvrati od zloga puta svojega i da živi« (Ez 33, 11). Kada im se obraćao, Krist je to činio sa željom da se poprave i promijene svoj život, čak i kada su Njegove riječi bile prilično oštre: »Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Namirujete desetinu od metvice i kopra i kima, a propuštate najvažnije u Zakonu: pravednost, milosrđe, vjernost« (Mt 23, 23).

Možemo moliti Gospodina da nam dade žeđ za dušama koja će nas voditi da tražimo spasenje svih ljudi, pa i onih koji nas možda ne razumiju. »Želimo činiti dobro svima«, napisao je sveti Josemaría, »onima koji ljube Isusa Krista i onima koji Ga možda mrze. No ovi nas potonji jako žaloste, pa se prema njima moramo truditi ophoditi s ljubavlju i pomoći im da pronađu vjeru, utapajući zlo, kako volim reći, u obilju dobra. Nikoga ne bismo smjeli gledati kao neprijatelja. Ako u zloj vjeri napadaju Crkvu, naše čvrsto, prijateljsko i čestito ponašanje bit će jedino sredstvo koje imaju da, s Božjom milošću, otkriju istinu ili je barem poštuju.«^[1]

KRIST predbacuje farizejima i pismoznancima što strogo slijede ljudska pravila, a zanemaruju ključne božanske propise. No On ne kritizira činjenicu da ta pravila postoje. Isus kaže da ih se treba pridržavati, ali ne zaboravljajući ono bitno, a to je zakon koji je dao Bog. A to je moguće ako iza svega što činimo nastojimo vidjeti dobro: pravednost, milosrđe, vjernost. Jednom riječju, ljubav, jer »sav je Zakon ispunjen u jednoj jedinoj riječi« (Gal 5, 14). Problem nekih pismoznanaca i farizeja bio je u tome što su izgubili pravu perspektivu svih tih pravila i postali slijepe vođe, sposobni cijediti komarca, a gutati devu (usp. Mt 23, 24).

Nastojati ostati blizu Boga »uvijek iznova obnovljenom spremnošću«,^[2] iz ljubavi, nije ni automatski ni jednostavno. Zato je sveti Josemaría govorio o formaciji kao o »borbi« koja, osim što je naporna, »nikada ne završava«.^[3] Zakon treba ispravno razumjeti, jer je dan razumnim bićima, koja su pozvana dopustiti da ih on vodi na dubok, a ne tek površan način. »Biti svet«, napisao je prelat Opusa Dei, »ne znači činiti sve više i više stvari, niti ispunjavati zadaću zadovoljavanja određenih kriterija koje smo sami sebi postavili. Put svetosti, kako objašnjava sveti Pavao, sastoji se u suradnji s djelovanjem Duha Svetoga, dok se Krist ne oblikuje u nama (usp. Gal 4, 19)«.^[4]

Tako sve što kršćanski život podrazumijeva – zapovijedi, norme pobožnosti, djela milosrđa – možemo razumjeti kao sredstva da se što tješnje suobličimo Gospodinu. Te prakse »dio su dijaloga ljubavi koji obuhvaća cijeli naš život i vodi nas do osobnoga susreta s Kristom. To su trenuci u kojima nas Bog čeka kako bi svoj život podijelio s našim«.^[5]

»JAO VAMA, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Čistite čašu i zdjelu izvana, a iznutra su pune grabeža i pohlepe« (Mt 23, 25). Isus ide ravno do korijena problema. Ističe suprotnost između onoga što ti ljudi pokazuju izvana – glasnih molitava, upadljivih postova – i onoga što nose u sebi: želje za pokazivanjem, gladi za priznanjem. »Trebamo reći ne ‘kulturi uljepšavanja’ koja nam govori da se brinemo za svoj izgled. Umjesto za vanjski izgled koji prolazi, trebamo čistiti i čuvati svoje srce, svoju nutrinu, koja je dragocjena u Božjim očima.«^[6]

Put na koji Isus upućuje jest put čišćenja koje ide iznutra prema van. »Farizeju slijepi! Očisti najprije nutrinu čaše da joj i vanjština bude čista« (Mt 23, 26). Tako uviđamo da se formacija koju Gospodin želi za nas ne sastoji u gomilanju velike količine informacija, nego zahtijeva jačanje našega unutarnjeg svijeta. Nije riječ o tome da primimo mnogo sjemenja koje brzo raste na površini kako bi ostavilo dojam plodnosti. Naprotiv, potrebno je razvijati duboko i bogato tlo, sposobno omogućiti da proklija sjeme koje je Krist posijao u našoj duši.

To je zadaća koja pripada isključivo svakome od nas, uz pomoć milosti. Dok se vanjska dobra djela možda mogu dijelom činiti pod utjecajem drugih osoba (bilo zato što nas potiču, bilo zato što nas okolina na to navodi), sami smo odgovorni za razvijanje vlastitoga unutarnjeg svijeta koji uživa u dobru koje činimo i odbacuje zlo ne zato što je zabranjeno, nego zato što nas udaljuje od sreće za kojom čeznemo. A to »zahtijeva sposobnost da se zaustavimo, da ‘isključimo automatskoga pilota’, da postanemo svjesni svojega načina djelovanja, osjećaja koji prebivaju u nama, misli koje se ponavljaju i koje nas, često nesvjesno, uvjetuju«.^[7] Djevica Marija uzor je bogatoga unutarnjeg svijeta koji prima riječ i pušta je da donese plod (usp. Lk 11, 28). Gospa nam može pomoći da vjerno, bez prijevare, hodimo stopama njezina Sina.

^[1] Sveti Josemaría, Pismo 4, br. 24.

^[2] Sveti Josemaría, Put, br. 293.

^[3] Sveti Josemaría, Bilješke s obiteljskog susreta, 18. lipnja 1972.

^[4] Mons. Fernando Ocáriz, pastirsko pismo, 28. listopada 2020., br. 6.

^[5] Isto.

^[6] Franjo, homilija, 3. studenoga 2018.

^[7] Franjo, audijencija, 5. listopada 2022.