• Namisli mnogih srdaca

• Prepoznati svoju slabost

• Slušati Božji glas

DOK je Isus još bio novorođenče, starac Šimun reče Mariji: »Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca!« (Lk 2, 34-35). Tijekom svoga zemaljskog života Isus susretima rijetko koga nije dirnuo. Njegove su riječi i djela svakoga muškarca i svaku ženu pozivali da uđu u vlastito srce kako bi ga bolje upoznali. Evanđeoska se izvješća s osobitom upornošću zadržavaju na učinku koji je susret s Isusom imao na pismoznance i farizeje. S obzirom na svoju visoku naobrazbu i ugled koji im je valjalo čuvati, Gospodin im se činio neugodnom pojavom. Isus je ljudima pomagao da otkriju misli vlastitoga srca; katkad je razotkrivao prijezir koji su osjećali prema drugima i to kako su se, paradoksalno, upravo oni koji su bili vjerski vođe zatvorili pred Božjim svjetlom (usp. Lk 18, 9; Iv 9, 41).

Gospodin je svojim ponašanjem i naukom sablažnjavao farizeje (usp. Mt 15, 12); ali su ih istodobno Njegova čudesa poticala da vjeruju u Njega (usp. Iv 3, 2), osobito one ljude čija duhovna uvjerenja nisu bila zatrovana svjetovnim pogledom. Isus ih je pozivao da otvore srce iskrenom obraćenju, da bez ograde prigrle osobu Sina Božjega, što je značilo prigrliti i druge, bez razlikovanja. Mnogim je farizejima ta situacija postala nesavladiv izazov (usp. Iv 9, 16).

Jednoga dana, ne mogavši više podnijeti tu napetost, zatražiše od Isusa konačno očitovanje: »Učitelju, htjeli bismo od tebe vidjeti znak.« (Mt 12, 38). No oni, učitelji Izraelovi, već su imali više nego dovoljno znakova da otvore svoje srce svjetlu vjere; vidjeli su kako je Krist toliko puta na njihova pitanja odgovarao dubokom mudrošću i učinio mnoga čudesa. Bilo kako bilo, Isus će im dati konačni znak koji žele: »Doista, kao što Jona bijaše u utrobi kitovoj tri dana i tri noći, tako će i Sin Čovječji biti u srcu zemlje tri dana i tri noći.« (Mt 12, 40). Ako dopustimo da naše srce Isus iznenadi, u Njegovu ćemo uskrsnuću pronaći najveći znak da Ga prigrlimo i prihvatimo vjeru koja preobražava naše živote. No to je znak koji mogu prepoznati samo oni jednostavna srca: oni koji odbijaju upasti u zamku vlastitoga sitničavog razmišljanja ili svoju čast staviti iznad Božje.

»REKNEMO li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama. Ako priznamo grijehe svoje, vjeran je on i pravedan: otpustit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravde.« (1 Iv 1, 8-9). To je iskustvo apostola Ivana koji je, kako jasno pokazuje u svome evanđelju, duboko promišljao o svjetlu koje je Isus donio na svijet – svjetlu koje nas oslobađa od ropstva grijehu (usp. Iv 8, 31-47) i osposobljava nas da živimo sa slobodom djece Božje (usp. 1 Iv 3, 1-10). To je bilo i iskustvo stanovnika Ninive koji se »na propovijed Joninu obratiše« (usp. Mt 12, 41). Sveto pismo kaže nam da prorokov nauk nije bio osobito učen ni snažan, ali je bio dovoljan da ljudi onoga grada promijene svoj život i otvore se beskrajnom Božjem milosrđu (usp. Jon 3, 10).

Bog nas poznaje bolje od ikoga. I stoga zna da je ono što liječi naše srce dvostruko priznanje: s jedne strane, naše slabosti, a s druge, stvarnosti njegova oproštenja: „Gospodine, sagriješio sam; smiluj mi se." To priznanje uklanja zapreku koja nas često može odvajati od njega: našu oholost. „Ako netko od nas kaže: ,Ah, hvala ti, Gospodine, jer sam dobra osoba, činim dobra djela, ne činim velike grijehe…' — to nije dobar put, to je put samodostatnosti, put koji te ne opravdava."[1] Nasuprot tomu, pretraživati svoje srce kako bismo u njemu otkrili sve one trenutke kad tražimo sebe umjesto da ljubimo Boga i druge, put je obraćenja, koje je tajna prave radosti.

Sveci su uvijek osjećali veliku potrebu za Božjim milosrđem. Sveti Josemaría smatrao je samoga sebe jadnim grešnikom koji je ludo ljubio Isusa Krista. Ustrajavao je na tome da ćemo, ako u sebi nosimo želju neprestano se vraćati u Očev dom i skloniti se u Njegovo milosrđe, pronaći sreću koju nam naše slabosti ne mogu oteti: „Za kršćanina je radost blago. Gubimo je jedino vrijeđajući Boga, jer je grijeh plod sebičnosti, a sebičnost je korijen tuge. No i tada pod ruševinama naše duše preostaje malo radosti: spoznaja da nas ni Bog ni Njegova Majka nikada ne mogu zaboraviti. Ako se pokajemo, ako iz našega srca izvire čin žaljenja, ako se očistimo u svetom sakramentu pokore, Bog nam izlazi ususret i oprašta nam. Tada ne može biti baš nikakve tuge.“[2]

BOG svojom obilnom milošću blagoslivlja one koji se jednostavno otvaraju svjetlima koja im šalje. Kada se duša trudi ostati osjetljivom na Božji glas, tada je dovoljan i malen poticaj Duha Svetoga da se ispuni ljubavlju, zahvalnošću, kajanjem i odlukama za borbu. To su duše osjetljive na svjetlo, s otvorenošću koja je dar Duha Svetoga.

Katkad će ti poticaji doći izričito preko osoba koje nas ljube, kojima je do nas stalo i koje nam izreknu svoje mišljenje o nečemu što bismo trebali promijeniti. Drugi put Duh Sveti vodi nas na drugi način, potičući nas da krenemo u potragu za svjetlom. Tako je učinila kraljica od Sabe, koja je poduzela dalek put da posluša Salomona, u čijoj je mudrosti prepoznala Božje djelovanje (usp. 1 Kr 10, 1-13). U Isusu imamo nekoga tko je mnogo veći od Salomona i ne moramo ići na kraj svijeta da bismo čuli Njegov glas (usp. Mt 12, 42). Njegovo nas svjetlo dosiže, između ostalog, kroz izravan dodir sa Svetim pismom, kroz čitanje duhovne knjige ili putem duhovnog vodstva, kada nam druga osoba pomaže otkriti te božanske poticaje.

No uvijek je Duh Sveti onaj koji nas „uči odakle početi, kojim putovima krenuti i kako hoditi“.[3] Svaki put kojim se trudimo slušati Boga donijet će ploda samo ako osobno postanemo svjesni da je Branitelj onaj koji nas blago vodi da se otvorimo prema širokim obzorjima. Djevica Marija, čije je srce uvijek bilo otvoreno božanskoj riječi, pomoći će nam da ponizno i sa zahvalnošću slušamo Božji glas.

[1] Franjo, audijencija, 29. ožujka 2023.

[2] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 178.

[3] Franjo, homilija, 6. lipnja 2022.