• Širi pogled
• Krist, mjerilo naših prosudbi
• Prihvatiti Gospodinovo vino obnovljena srca

PISMOZNANCI i farizeji obraćaju se Gospodinu s prigovorom: »Učenici Ivanovi, a tako i farizejski, počesto poste i obavljaju molitve, tvoji pak jedu i piju« (Lk 5, 33). Ponašanje Isusa i apostola izaziva u njima nelagodu. Znaju da je Isusovo propovijedanje povezano s Krstiteljevim; zato traže zajedničku referentnu točku kao mjerilo usporedbe za svoju kritiku. No dublji razlog njihova prigovora jest to što im je teško prihvatiti novu stvarnost koju donosi Isus iz Nazareta. Istine koje Mesija naviješta i način na koji ih iznosi čine ih nemirnima. Ivan poziva ljude na obraćenje i na priznanje da su grešnici. Isus pak traži da u Njemu prepoznaju Spasitelja svijeta, razlog postojanja izraelskoga naroda.

Problem s usporedbama općenito, a s ovom posebno, u tome je što mogu sakriti veću istinu. Usporedbe se rađaju iz nelagode, ozlojeđenosti, pobune. Onaj tko sudi stavlja se iznad drugih i služi se mjerilom prosudbe kako bi ispalo da je u pravu. Osobno iskustvo postaje apsolutna istina i čovjek ne uviđa da je svijet znatno veći od njegova ograničenoga pogleda. U ovom se slučaju uspoređuje tko pridaje veću važnost postu, budući da su neki pismoznanci i farizeji voljeli da drugi znaju koliko oni sami poste. No problem je s usporedbama u tome što sužavaju pogled i usredotočuju se na pojedini detalj koji priječi sagledati cjelinu i otkriti dublja otajstva, koja ne treba suditi, nego prihvatiti.

Sveti Josemaría poticao nas je da ne sudimo bez pomna razmatranja ograničenosti vlastitoga načina gledanja. »Svatko vidi stvari sa svog gledišta… i po svom shvaćanju, gotovo uvijek očiglednu, i po svojim očima, mnogo puta zamračenim i zamagljenim od tmine strasti.«^[1] I dodao je: »Osim toga, pogled nekih osoba tako je subjektivan i tako bolećiv, kao kod nekih slikara modernista, koji povlače nekakve samovoljne crte uvjeravajući nas da je to naš portret, naše vladanje… Kako malo vrijede ljudski sudovi! - Ne sudite a da prije ne prosijete svoj sud u molitvi.«^[2]

NEKE usporedbe, poput one farizejâ i pismoznanaca, služe za kritiziranje druge osobe. No postoje i one koje nam mogu pomoći da neku stvarnost bolje razumijemo i osvijetlimo. U svim našim prosudbama postoje mjerila koja nam daju nazrijeti najprikladnija sredstva za postizanje određenoga cilja, primjerice najbolji način ophođenja s nekom osobom da bi se osjetila prihvaćenom. No uvijek trebamo znati što treba biti konačno mjerilo naših prosudbi. A ta referentna točka ima vlastito ime. Kada Gospodin odgovara pismoznancima i farizejima, jasno pokazuje što je istinsko mjerilo usporedbe: On sam. »Ne možete svatove prisiliti da poste dok je zaručnik s njima. Doći će već dani: kad im se ugrabi zaručnik, tada će postiti, u one dane!« (Lk 5, 34-35). Posti li se ili ne, ovisi o Kristovoj prisutnosti. Obje su mogućnosti dobre. No Gospodinova prisutnost čini jednu od njih prikladnijom, budući da je svrha posta pomoći nam da bolje zamijetimo božanske stvarnosti, a ti su ljudi pred očima imali utjelovljenoga Boga.

»Što više Isus postaje središte našega života, to nas više izvodi iz nas samih; čini nas manje usredotočenima na sebe, a bliže drugima.«^[3] Kada s nekim provodimo mnogo vremena, često se dogodi da na kraju preuzmemo neke njegove geste ili izraze. Na isti način, kada izbliza slijedimo Gospodina, učimo prosuđivati stvarnost s Njegova gledišta i, iznad svega, prigrliti je Njegovim srcem. U svakom trenutku, bilo na poslu, na sveučilištu ili u vremenu odmora, možemo se zapitati: »Što bi Krist učinio na mojem mjestu? Doći će dan kada će, a da to i ne primijetite, srce svakoga od vas kucati poput Isusova srca.«^[4]

ISUS je svjestan da prosuđivati stvarnost onako kako On predlaže podrazumijeva nemalu promjenu. Zato se služi dvama primjerima kako bi pokazao kako može nastati taj novi pogled. »Nitko neće otparati krpe s novog odijela da je stavi na staro odijelo. Inače će i novo rasparati, a starom neće pristajati krpa s novoga. I nitko ne ulijeva novo vino u stare mješine. Inače će novo vino proderati mješine pa će se i ono proliti i mješine će propasti. Nego, novo vino neka se ulijeva u nove mješine!« (Lk 5, 36-38).

Poruka koju Isus donosi zahtijeva obnovljeno srce. Nije dovoljno samo promijeniti izvanjsko ponašanje. Novo vino traži nove mješine; to jest, traži da nadiđemo pogled koji je dotad upravljao našim životom i da dopustimo Gospodinu da postane nova referentna točka. A upravo to mnogi Isusovi suvremenici nisu učinili. »Grijeh farizejâ nije bio u tome što u Kristu nisu vidjeli Boga, nego u tome što su se svojevoljno zatvorili u sebe same, što nisu dopustili Isusu, koji je svjetlo, da im otvori oči. Ta zatvorenost odmah utječe na naše odnose s drugima. Farizej, koji vjeruje da je sam svjetlo i ne dopušta Bogu da mu otvori oči, prema svome će bližnjemu postupati nepravedno, oholo.«^[5]

Bog nam pruža nove mješine za primanje svojega vina. Te »mješine« možemo naći u čestom primanju sakramenata, u molitvi, u služenju drugima, u dobro obavljenu poslu, u duhovnom praćenju, u brizi da druge ljude privedemo bliže Bogu... To je pravo okruženje koje vino treba da bi s vremenom postajalo bolje. Nakon što okusimo koliko nam dobra sve to donosi, nakon što se malo nasladimo novim vinom koje Gospodin donosi, uviđamo da su te prakse prikladne mješine za primanje darova koje nam On nudi. I poput naše Gospe otkrit ćemo da nema boljega vina od onoga koje donosi njezin Sin.

^[1] Sveti Josemaría, Put, br. 451.

^[2] Isto.

^[3] Franjo, poruka, 5. srpnja 2017.

^[4] Franjo, govor, 17. siječnja 2018.

^[5] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 71.