- „Mir” je prva riječ Uskrsloga

- Isus obnavlja nadu u našim životima

- Poslanje širenja mira među svim ljudima

TIJEKOM uskrsne osmine crkvena nas liturgija podsjeća na glavna ukazanja Uskrsloga Gospodina. Svima im je zajedničko jedno obilježje: učenici ne prepoznaju odmah Isusa u osobi koja im se ukazuje i s njima razgovara. Njihova srca još nisu bila pripravna za to iskustvo. Iznenađenje pri susretu s Njim toliko je veliko da neki ostaju zatečeni i zbunjeni.

To se događa tijekom ukazanja apostolima okupljenima u Dvorani posljednje večere, kako to opisuje sveti Luka (Lk 24, 36–49). Dvojica učenika iz Emausa vratila su se kako bi ispričala što se dogodilo putem. Po dolasku zatiču ostale kako raspravljaju o onome što je Petar vidio, kao i o vijestima koje stižu o praznom grobu. Dok su „o tome razgovarali, Isus stade posred njih i reče im: 'Mir vama!'” (Lk 24, 36). Važno je napomenuti da je prva riječ koju Gospodin izgovara nakon što je pobijedio smrt „mir”, jer je mir „prvi dar Uskrsloga”[1]. „To je trenutak koji izražava izvanrednu snagu: Isus, nakon što je sišao u dubine smrti kako bi oslobodio one koji su tamo bili zatočeni, ulazi u zaključanu prostoriju onih paraliziranih strahom, donoseći im dar kojem se nitko ne bi usudio nadati: mir”[2].

Prorok Izaija navijestio je Mesiju kao „Kneza mira” (Iz 9, 6). Kristovo kraljevstvo je, riječima svetoga Pavla, kraljevstvo „mira i radosti” (Rim 14, 17). Obojica su, potaknuta božanskim nadahnućem, ukazivala na Isusovo srce, izvor istinskoga mira. Učitelj je to potvrdio svojim apostolima u istoj toj Dvorani posljednje večere, nekoliko sati prije svoje Muke: „Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem” (Iv 14, 27). U svakoj euharistiji ponovno čujemo s usana Krista Svećenika želju da „mir bude” s nama, njegovim učenicima. „Isus za nas – usred svakodnevnih zbivanja – želi istinski mir, spokoj i počinak. I pokazuje nam put: da se sve tješnje sjedinjujemo s njim, s poniznošću i blagošću njegova srca”[3].

STRAH je zamaglio oči apostolima. Nisu prepoznali Isusa i mislili su da je duh. Tada im je Gospodin objasnio da je njegovo tijelo stvarno: „Pogledajte ruke moje i noge moje: ta ja sam to! Opipajte me i vidite” (Lk 24, 39). Iako su bili ispunjeni čuđenjem dok su promatrali njegovo presveto čovještvo, ipak nisu mogli sasvim povjerovati – možda zbog silnog iznenađenja tolikom radošću. Stoga je dodao: „‘Imate li ovdje što za jelo?’ Tada su mu ponudili komad pečene ribe. On ga je uzeo i pojeo pred njima” (Lk 24, 41-43).

Živi Isus nam i dalje pokazuje svoje rane i govori nam: „To sam ja.” Kada Kristova prisutnost u našim životima postane zamagljena, vjerom možemo otkriti da On nije otišao daleko; ljudski neuspjesi, proturječja, pa čak i naši vlastiti nedostaci – promatrani u svjetlu koje zrači iz slavnih rana Uskrsloga – više ne predstavljaju nerješivu tragediju niti nam lako oduzimaju radost. Rane koje Gospodin otkriva „ne služe za predbacivanje, već za potvrdu ljubavi koja je jača od svake nevjernosti. One su dokaz da se Bog nije okrenuo od nas upravo u trenutku kada smo zakazali. Nije odustao od nas”[4].

Sveti Toma More pisao je svojoj kćeri iz Londonskog tornja: „Najdraža kćeri, neka tvoja duša ne bude uznemirena ničim što bi mi se moglo dogoditi na ovom svijetu. Ništa se ne može dogoditi osim onoga što Bog hoće. I sasvim sam siguran da će sve – ma koliko se lošim činilo – uistinu biti na dobro”[5]. Nada u uskrslog Isusa „u srce ulijeva sigurnost da Bog sve vodi prema dobru, jer On čak i iz groba izvodi život. Grob je mjesto iz kojeg oni koji uđu ne izlaze. No Isus je izašao za nas; uskrsnuo je za nas kako bi donio život ondje gdje je bila smrt, kako bi započeo novu povijest koja je bila zatvorena, zapečaćena kamenom. Onaj tko je odvalio kamen s ulaza u grob može ukloniti kamenje koje zatvara srce”[6].

NAŠE apostolsko poslanje sastoji se u tome da onima oko sebe donosimo Kristov mir. Kada su sedamdeset dvojica učenika poslani u galilejska sela, poruka koju su trebali prenijeti svakoj obitelji glasila je: „Mir ovoj kući” (Lk 10, 5-6). U nedjelju navečer Isus ih je poslao kako bi se „u njegovo ime propovijedalo obraćenje i otpuštenje grijeha svim narodima, počevši od Jeruzalema” (Lk 24, 47-48). Bog želi da se mir koji nam daruje širi po cijeloj zemlji. Povjerio nam je zadaću da ga širimo „u njegovo ime”. S tim u vezi, jedan je crkveni otac rekao: „Trebali bismo se stidjeti ako propustimo uputiti pozdrav mira koji nam je Gospodin ostavio kada je odlazio s ovoga svijeta. Mir je ime i divna stvarnost za koju znamo da dolazi od Boga”[7]. Još od te Isusove zapovijedi mir je obilježje kršćanina.

„Nastojmo oko onoga što pridonosi miru i uzajamnom izgrađivanju” (Rim 14, 19) – poticao je sveti Pavao Rimljane. U zadaći evangelizacije kršćanin nasljeduje put Uskrsloga, koji pokazuje svoje rane ne da bi predbacio učenicima što su ga napustili, već da bi otkrio izvor mira i obnovio ono što su izgubili. „Molimo Gospodina da nam podari srce poput svoga. To će donijeti spokoj našim dušama i ljudima oko nas”[8]. Sveti Josemaría često je ponavljao ovu kratku molitvu kao zaziv: Cor Iesu sacratissimum et misericors, dona nobis pacem – „Presveto i milosrdno Srce Isusovo, podari nam mir.” U svojoj želji da širimo taj Božji mir, poseban uzor i snažan zagovor pronaći ćemo u Mariji, Kraljici mira.

[1] Sveti Pavao VI., Govor, 9. travnja 1975.
[2] Lav XIV., Audijencija, 10. siječnja 2025.
[3] Mons. Fernando Ocáriz, Poruka, 19. lipnja 2020.
[4] Lav XIV., Audijencija, 1. listopada 2025.
[5] Sveti Toma More, A Man Alone: ​​Letters from the Tower, br. 7.
[6] Franjo, Homilija, 4. studenoga 2020.
[7] Sveti Grgur Nazijanski, u Catena Aurea, sv. VI, str. 545.
[8] Mons. Fernando Ocáriz, Poruka, 19. lipnja 2020.