- Velika kršćanska revolucija
- Petar, kamen spoticanja za Isusa
- Život je borba
ISUS je s apostolima. Nakon što ga je Petar priznao Mesijom i Sinom Božjim, Gospodin počinje govoriti o onome što ga čeka po dolasku u Jeruzalem: o patnji koju će mu nanijeti starješine, glavari svećenički i pismoznanci; o osudi na smrt; te, naposljetku, o uskrsnuću treći dan (usp. Mt 16, 21). Apostoli, međutim, ne shvaćaju značenje tih riječi. Vidjeli su Isusa kako čini čudesa i očituje moć koja nadilazi sile prirode. Možda su očekivali jasnu pobjedu svoga Učitelja – onu koja bi oslobodila Izrael od rimske vlasti i uspostavila kraljevstvo sjaja, poput Salomonova. Ipak, ta su se očekivanja izravno sukobila s navještajem Križa: kako je priča o Mesiji mogla tako završiti?
Apostoli i dalje prosuđuju prema svjetovnim mjerilima te trebaju obnoviti svoj način razmišljanja (usp. Rim 12, 2). Danas se bol, bolest i samoća često doživljavaju kao zla koja treba pod svaku cijenu izbjeći. Naravno, Kristova poruka ne poziva na to da se te stvari aktivno traže. „Bog ne želi patnju; on je podnosi s nama i poziva nas da ustrajno u njega polažemo svoje pouzdanje.”(1) Tako nas poučava da se čak i usred situacija koje instinktivno odbacujemo može očitovati novi život koji nam on dolazi darovati. Kako nas podsjeća Lav XIV.: „Nužno je proći kroz Muku Raspetoga da bismo bili prosvijetljeni slavom Uskrsloga; jer Otac je oduvijek poučavao o darivanju života, a Sin, koji ga od njega prima, daruje ga svima snagom Duha Svetoga. Upravo je zato Križ svijetli znak njegove ljubavi.”(2) To je, riječima svetog Josemaríje, bila „velika kršćanska revolucija: preobraziti bol u plodonosnu patnju; pretvoriti zlo u dobro. Oteli smo đavlu to oružje... i njime osvajamo vječnost.”(3)
Poteškoće koje se javljaju u našim životima nemaju posljednju riječ. Bog se njima može poslužiti kako bi ostvario neočekivano dobro i otvorio nove horizonte. To ne uklanja bol koju proživljavamo, ali nam omogućuje da se s njom suočimo s novim osjećajem svrhe, baš kao što je to činio Isus tijekom svoje Muke. Bičevanje, udarci i uvrede nanosili su mu istinsku patnju, no želja da ispuni Očevu volju i spasi čovječanstvo potaknula ga je da se potpuno preda.
KAO i u drugim prilikama, Petar je taj koji progovara i izražava opće raspoloženje apostolâ: "Bože sačuvaj, Gospodine! To se tebi nikako ne smije dogoditi" (Mt 16, 22). Naime, on razmišlja ovako: ako je Isus Mesija – što im je upravo bio potvrdio – nema smisla da umre od ruke vođa svoga naroda. Možda se, još uvijek pod dojmom riječi koje je upravo čuo – "Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju" (Mt 16, 18) – osjeća ovlaštenim uputiti taj prijekor Kristu. Gospodin, međutim, odgovara riječima koje su zasigurno duboko pogodile apostola: "Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi, jer ti nije na pameti ono što je Božje, nego ono što je ljudsko" (Mt 16, 23). Petar je prešao put od stijene koja će odoljeti paklu do toga da postane Sotona.
Krist se tako obratio Petru jer je želio radikalno promijeniti način na koji on gleda na stvarnost. Želio je da poprimi božansku perspektivu glede svega onoga što svijet prikazuje kao zlo. Doista, strah ili očaj nastaju kao posljedica đavolskog djelovanja u svijetu i u nama samima; on želi da se okrenemo od Isusova križa. Ponekad možemo podleći napasti da odustanemo i izgubimo mir kada se nešto u našim životima ne poklapa s našim očekivanjima. Gledati na stvari Božjim očima, naprotiv, znači otkrivati Kristovo lice u svakoj situaciji – kako u radostima, tako i u žalostima. "Put kršćanina – put svakog čovjeka – nije lagan. Zasigurno, ponekad se čini da se sve odvija prema našim planovima; no to obično ne traje dugo. Živjeti znači suočavati se s poteškoćama, osjećati u srcu i radosti i žalosti; i u toj kušnji čovjek može steći snagu, strpljivost, velikodušnost i vedrinu."(4)
Stoga, kada se približe bolni trenuci, možemo obnoviti svoju odluku da budemo stijena na kojoj se može graditi, poput apostola: takvi bolni trenuci nisu okolnosti koje ukazuju na to da smo podbacili u svom poslanju, već prilike da dopustimo svome pozivu da sazrije, da se prepustimo u Božje ruke i položimo svoju nadu u Njega. U tim mračnim trenucima, dok je umirao na križu, Isus dijeli našu bol i otkriva nam lice Boga punog suosjećanja koji nosi naše patnje, trpi s nama, plače naše suze i ostaje uz nas svojom prisutnošću ispunjenom ljubavlju i milosrđem.(5)
NAKON što je ukorio Petra, Isus se okreće svim apostolima: „Tko hoće ići za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom” (Mt 16,24). Tim je riječima Gospodin pokazao put pravoga učenika: pouzdanje u Gospodina više nego u vlastite planove i sigurnosti, uz svijest da to podrazumijeva nošenje križa. „Ne radi se samo o strpljivom podnošenju svakodnevnih nevolja, već o tome da se s vjerom i odgovornošću nosi onaj dio umora i patnje koji donosi borba protiv zla. Kršćanski je život uvijek borba. Biblija kaže da je život vjernika svojevrsno ratovanje: borba protiv zlog duha, borba protiv Zla.”(6)
Nasljedovanje Krista zahtijeva borbu: borbu „prsa o prsa”(7) protiv prisutnosti zla u svijetu i u našim vlastitim životima. Ipak, ta borba „nije nešto negativno, a time ni mrsko, već radosno potvrđivanje. Poput sporta je. Dobar se sportaš ne bori samo da bi ostvario jednu pobjedu... on pokušava iznova i iznova, i čak ako isprva ne pobijedi, ustrajno nastavlja.”(8) Baš kao što sportaš provodi u djelo sve što mu omogućuje pobjedu i odbacuje ono što ga sputava, tako i kršćanin nastoji vježbati se u onome što jača njegovo prijateljstvo s Bogom te se okretati od onoga što ga slabi. Ponekad to znači njegovati molitvu kad smo najumorniji, vraćati se sakramentima čak i kad imamo mnogo posla, velikodušnije služiti onima s kojima je najteže živjeti ili urediti svoje naklonosti – znajući prekinuti veze sa svime što nas udaljava od Boga. I, poput svakog sportaša, kad doživimo poraz, brzo ustajemo, s pogledom uprtim u sljedeću utrku.
„Iz osobnog iskustva znate”, govorio je sveti Josemaría, „da se nutarnji život sastoji u tome da svakoga dana počinjemo i iznova počinjemo; i u srcu osjećate, baš kao i ja u svome, da se moramo neprestano boriti.”(9) Bit će trenutaka kada će ta borba postati očitija; u drugim trenucima, međutim, možda nećemo osjećati posebne poteškoće. U svakom slučaju, znamo da se naš put na zemlji sastoji od „borbe, iz ljubavi, sve do posljednjeg trenutka”.(10) I na tom putu, uz križ, uvijek ćemo susresti Djevicu Mariju.
(1) Lav XIV., Molitveno bdijenje, 9. lipnja 2026.
(2) Lav XIV., homilija, 10. lipnja 2026.
(3) sveti Josemaria, Brazda, 887
(4) sveti Josemaria, Prijatelji Božji, 77
(5) Lav XIV, Molitveno bdijrnje, 9. lipnja 2026.
(6) papa Franjo, Angelus, 30. kolovoz 2020.
(7) sveti Josemaria, Brazda, 126
(8) sveti Josemaria, Kovačnica, 169
(9) sveti Josemaria, Prijatelji Božji, 13
(10) sveti Josemaria, Razgovarati s Bogom, 83