- Bog se objavljuje u Pismu

- Otkrivati Boga u stvorenju

- Jednostavnost srca

SVI smo mi stvoreni na sliku i priliku Božju i u nama živi duboka čežnja za sjedinjenjem s našim Stvoriteljem. Stoga Ga nastojimo iz dana u dan sve bolje upoznavati. No naš um sam po sebi ne može dokučiti Njegova najskrovitija otajstva. Zato nam je Bog te najdublje istine o sebi objavio po Objavi, po nadahnutim piscima i prorocima, a iznad svega po vlastitom Sinu.

Kad je apostol Filip zamolio Isusa da im pokaže Oca, Njegov je odgovor bio trenutačan: »Tko je vidio mene, vidio je i Oca« (Iv 14, 9). Krist je savršena slika Oca. Nevidljivi Bog, koji se Mojsiju ukazao u obličju gorućega grma, sada ima ljudsko lice i ruke. Pokazao se kao dijete u Betlehemu pastirima (usp. Lk 2, 16-18) i kao dječak među naučiteljima Zakona (usp. Lk 2, 41-50). Cijeli je Njegov život slika trojedinoga Boga koji je došao prebivati među nama. I zato nam je jedan od najboljih načina da bolje upoznamo Boga upravo čitanje i razmatranje evanđelja.

Sveti je Josemaría rekao: »Kad god propovijedam pokraj jaslica, nastojim vidjeti Krista, našega Gospodina, kao dijete povijeno u pelene, položeno na slamu u jaslama. Iako je tek dijete koje još ne govori, gledam Ga kao učitelja i naučitelja. Moram Ga tako gledati jer od Njega trebam učiti. A da bismo od Njega učili, valja nastojati upoznati Njegov život – čitajući evanđelje i razmatrajući prizore iz Novoga zavjeta – kako bismo shvatili božanski smisao Njegova zemaljskog života.«[1] Kad čitamo evanđelje, Duh Sveti je taj koji govori našoj duši. Pokazujući nam sve dublje tko je Bog, On nam otkriva i naš najdublji identitet: objavljujući nam Boga, objavljuje nas nama samima.

MNOGI umjetnici, svjesno ili nesvjesno, nastoje u svoja djela unijeti dio sebe. Na sličan je način i Bog ostavio dio sebe utisnut u stvorenje. »Uz samu Objavu, sadržanu u Svetome pismu, postoji i božansko očitovanje kad sunce sja i kad pada noć.«[2] Po stvorenju možemo bolje upoznati Boga; ono što nas opčinjava dok promatramo ljepotu mora, planine ili zalaska sunca, odražava vidove božanske naravi. Bog nam je dao »sposobnost da prepoznamo nevidljivo otkrivajući njegove tragove u vidljivome svijetu. Vjernici mogu čitati veliku knjigu prirode i razumjeti njezin jezik (usp. Ps 19, 2-5).«[3]

»Sav je materijalni svemir jezik Božje ljubavi, Njegove bezgranične nježnosti prema nama. Tlo, voda, planine: sve je, takoreći, milovanje Božje.«[4] Sveti je Franjo Asiški prepoznavao taj jezik u svemu što postoji. Zato je njegovo srce osjećalo potrebu zahvaliti Bogu za sve što je proizašlo iz Njegovih ruku: za sunce koje obasjava naše dane, za mjesec i zvijezde koji nas uče ljepoti, za vjetar i oblake koji donose kišu za naše usjeve.[5] Kako poučava Katekizam Katoličke Crkve: »Svako pojedino stvorenje, hoteno u svome bivovanju, odražava na svoj način zraku beskrajne mudrosti i dobrote Božje.«[6] U Knjizi proroka Daniela trojica mladića, kad ih je Bog spasio od mučeništva, pozvaše sve stvorenje da Ga hvali: »Sunce i mjeseče, blagoslivljajte Gospoda: hvalite i uzvisujte Ga dovijeka! Zvijezde nebeske, blagoslivljajte Gospoda: hvalite i uzvisujte Ga dovijeka!« (Dn 3, 62-63).

»SLAVIM te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima« (Mt 11, 25). Bog se želi objaviti svim ljudima, a jednostavnost srca najbolji je način da Ga prepoznamo. U Starome zavjetu, kad je prorok Samuel tražio novoga kralja za Izrael, izabran je bio David, najmlađi među svojom braćom, kojega njegov otac nije ni smatrao mogućim kandidatom. Kad je Isus razmišljao o tome tko će biti stupovi novoga naroda Božjega, Crkve, izabrao je ljude koji nisu bili poznati po svojoj mudrosti ni učenosti: gotovo svi bili su to jednostavni ljudi koji su svoj kruh zarađivali radom svojih ruku.

Katkad smo u napasti pomisliti da nas Bog izabire zbog naših dobrih osobina. Osim što nam Pismo pokazuje suprotno, da Bog izabire upravo one koji su slabi, takvo je shvaćanje i pogibeljno jer nas ne može održati kad iskusimo vlastitu slabost. Zato je sveti Pavao pozvao kršćane u Korintu da promotre pravu narav svoga poziva: »Ta gledajte, braćo, sebe, pozvane: nema mnogo mudrih po tijelu, nema mnogo snažnih, nema mnogo plemenitih. Nego lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake« (1 Kor 1, 26-27).

Isus nas ne poziva prema ljudskim mjerilima. On nadilazi vanjski privid. Savršeno poznaje naše mane i traži od nas samo jednostavnost srca. »Isus razumije našu slabost i privlači nas k sebi po kosini. Hoće da se trudimo svakoga dana uspeti malo više.«[7] Djevica Marija izabrana je za Majku Božju zbog svoje jednostavnosti i skromnosti. Možemo zamoliti Gospu da nam izmoli srce koje će svakim danom biti sve sličnije njezinu.

[1] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 14.

[2] Sveti Ivan Pavao II., audijencija, 2. kolovoza 2000.

[3] Benedikt XVI., audijencija, 6. veljače 2013.

[4] Franjo, Laudato si’, br. 84.

[5] Usp. sv. Franjo Asiški, Pjesma stvorenja.

[6] Katekizam Katoličke Crkve, br. 339.

[7] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 75.