Razmatranje: subota 22. tjedan kroz godinu

Nekoliko razmišljanja koja nam mogu pomoći u molitvi tijekom dvadeset drugoga tjedna kroz godinu.

  • Vjera koja dopire do srca
  • Ugoditi Bogu i bližnjemu
  • Djeca, a ne robovi

APOSTOLI su bili gladni. Vjerojatno već nekoliko dana nisu imali više od zalogaja. Stoga, čim su počeli prolaziti žitnim poljem, stali su trgati klasje i jesti zrnje. To samo po sebi ne bi bilo sporno, ali bila je subota. A zakon vrlo jasno kaže da se toga dana ne smije žeti. Zato neki farizeji, vidjevši nemar tih učenika, traže objašnjenje: »Zašto činite što subotom nije dopušteno?« (Lk 6, 2). Ne odgovaraju apostoli, nego sam Isus: »Zar niste čitali što učini David kad ogladnje on i njegovi pratioci? Kako uđe u Dom Božji, uze, pojede i svojim pratiocima dade prinesene kruhove kojih ne smije jesti nitko, nego samo svećenici?« (Lk 6, 3-4).

Gospodin je često zanemarivao običaje uvriježene u židovskom narodu. Neki su Mu pismoznanci i farizeji predbacivali što Njegovi učenici ne peru ruke prije jela, a da i ne govorimo o negodovanju koje je izazivao čineći čudesa subotom. Zašto je tako postupao? Da bi vjeru stavio u središte religiozne prakse »i izbjegao opasnost koja vrijedi kako za one pismoznance tako i za nas: držati se izvanjskih formalnosti, a srce i vjeru stavljati u drugi plan. Mnogo puta i mi ›šminkamo‹ svoju dušu. Izvanjska formalnost, a ne srce vjere: to je opasnost. To je opasnost religioznosti privida: izvana izgledati dobro, a zanemarivati čišćenje srca. Uvijek postoji napast da svoj odnos s Bogom svedemo na neku izvanjsku pobožnost, ali Isus se ne zadovoljava takvim štovanjem. Isus ne želi izvanjski privid; On želi vjeru koja dopire do srca.«[1]

To dakako ne znači da izvanjska djela nisu važna. Štoviše, mnogi običaji svakoga Židova onoga vremena bili su prisutni u Gospodinovu svakodnevnom životu. Molio je uobičajene molitve, često išao u sinagogu, slavio blagdane... No činio je to ne da bi ispao pobožan, ni kao način stjecanja poštovanja Boga Oca ili drugih, nego kao izraz ljubavi koja je ispunjala Njegovo srce. Tako nas »podsjeća da je kršćanski život put kojim treba ići, a koji se ne sastoji toliko u zakonu koji treba obdržavati, koliko u samoj Osobi Krista, koju treba naći, prihvatiti i slijediti«.[2]


ISUS ne kritizira toliko revnost nekih pismoznanaca i farizeja u obdržavanju zakona, koliko njihov nedostatak ljubavi. Mnogi su od njih posvećivali znatno vrijeme molitvi i postu, ali su zanemarivali najosnovnije dužnosti ljubavi prema bližnjemu. Tako se nisu ustručavali kritizirati one koji se nisu držali njihovih vlastitih mjerila te su se više brinuli o ispunjavanju određenih propisa nego što su se radovali nečijem ozdravljenju. Uistinu, ništa nije pogrešnije nego suprotstavljati obdržavanje božanskoga zakona želji da se traži dobro drugih. »Milije su mi kreposti od strogosti, izjavljuje drugim riječima Jahve izabranom narodu, koji se obmanjuje mnogim vanjskim formalizmima. – Zbog toga moramo gajiti pokoru i mrtvljenje kao istinske izraze ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu.«[3]

Sveti Grgur Veliki govorio je da je post svet kada ga prate druga djela krjeposti, osobito velikodušnost.[4] U tom nas je smislu sveti Josemaría poticao da prakticiramo »mrtvljenja koja ne mrtve druge, koja nas čine profinjenijima, punijima razumijevanja, otvorenijima prema svima«. I dodao je: »Nisi mrtvljen ako si osjetljiv na uvrede; ako misliš samo na sebe; ako ponizuješ druge; ako se ne znaš odreći onoga što je nepotrebno, a katkad i onoga što je potrebno; ako se snuždiš kada stvari ne ispadnu onako kako si se nadao. Naprotiv, možeš biti siguran da si mrtvljen ako se znaš učiniti ›svima sve‹ da sve spasiš.«[5]

Svaki nam dan nudi mnoge prilike da ugodimo Bogu tražeći dobro ljudi oko nas: da se nasmiješimo kada smo umorni, da se ponudimo preuzeti neki teži zadatak, da opraštamo mala trvenja koja nastaju u suživotu s drugima, da svoje vrijeme dijelimo s onima kojima je najpotrebnije... Tim naporima ispunjavamo najvažnije zapovijedi zakona: »Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!« (Lk 10, 27).


KATKAD nam ispunjavanje izvanjskih formalnosti može dati stanovit osjećaj sigurnosti. Općenito, svi trebamo konkretne pokazatelje kako bismo znali činimo li nešto dobro. No ako taj pristup primijenimo na svoj kršćanski život, naš odnos s Bogom može na kraju postati poput odnosa farizejâ koje je Isus kritizirao, koji su obilovali izvanjskim dobrim djelima, ali im je u srcu nedostajalo ljubavi. Nasuprot tomu, kada u ispunjavanje zapovijedi uložimo svoju volju, osjećaje i um, otkrivamo duboku, spokojnu radost, jer duhovnim osjetilima kušamo Božju ljubav u svakoj Njegovoj zapovijedi i u svakoj okolnosti vlastitoga života. Prelat Opusa Dei uvjeravao nas je: »Sigurnošću nas ispunja spoznaja da se beskrajna Božja Ljubav nalazi ne samo na izvoru našega postojanja, nego i u svakom trenutku našega života. Jer Bog nam je bliži nego što smo mi sami sebi.«[6]

Temeljenje naše kršćanske borbe na božanskom sinovstvu ispunja nas optimizmom. Znamo da izrazi ljubavi koje dijete prima od svojih roditelja mogu imati presudnu važnost za budućnost te osobe. Ako se netko od malena osjeća voljenim i prihvaćenim, kada odraste imat će čvrst temelj na kojem će graditi ostale svoje odnose. A nešto se slično događa u našem odnosu s Bogom. »Spoznaja da imamo Oca koji nas beskrajno ljubi omogućuje nam živjeti radostan i ispunjen život; ona ljubavlju, pouzdanjem i jednostavnošću rasvjetljuje svaki kutak našega života, čak i usred poteškoća ili kada svoje mane osjećamo izraženije.«[7] Božansko sinovstvo daje i novu perspektivu našem ispunjavanju zakona: nismo podanici koji nastoje ugoditi kralju, nego djeca koja nastoje ugoditi svome ocu – makar katkad i ne uspijevamo. Možemo moliti našu Gospu da nam pomogne uvijek biti svjesni da smo ljubljena djeca Božja.


[1] Franjo, Angelus, 29. kolovoza 2021.

[2] Benedikt XVI., audijencija, 9. ožujka 2011.

[3] Sveti Josemaría, Brazda, br. 992.

[4] Usp. sv. Grgur Veliki, Regula pastoralis, 19, 10-11.

[5] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 9.

[6] Mons. Fernando Ocáriz, pastirsko pismo, 9. siječnja 2018., br. 4.

[7] Mons. Fernando Ocáriz, homilija, 26. lipnja 2024.