• Isus nudi svoje spasenje cijelom čovječanstvu
• Poslanje kršćana
• Kada naiđemo na odbijanje

KADA je Gospodin započeo svoj javni život, sveti Luka nam pripovijeda da je Isus došao u Nazaret, grad u kojem je proveo djetinjstvo. A u subotu uđe u sinagogu »te ustane čitati« (Lk 4, 16). Razvivši Knjigu proroka Izaije, navijestio je prorokove riječi: »Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima« (Lk 4, 18; Iz 61, 1-2). Kada je završio, Isus je savio svitak i sjeo, dok »oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega« (Lk 4, 20). Tada je prekinuo tišinu riječima koje su sve iznenadile: »Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima« (Lk 4, 21).

Kristov život obilježen je naviještanjem spasenja cijelom čovječanstvu. Čudesa koja čini – prorokovana po Izaiji – potvrđuju da je kraljevstvo Božje već prisutno; ona naviještaju konačan poraz Sotone i očituju Kristovu moć da spasi ljudski rod od zla koje prijeti svakoj duši. Stoga se Gospodin ne ograničava na to da ta čudesa čini samo za Židove; i stranci su svjedoci tih znakova. Isus ne postavlja nikakve zapreke svojoj ljubavi. Traži samo da Mu pristupimo s poniznošću i vjerom. »Polazište kršćanskoga života nije naša dostojnost; štoviše, Gospodin je malo toga mogao učiniti s onima koji su se smatrali dobrima i čestitima. Kad god se smatramo pametnijima ili boljima od drugih, to je početak kraja. Gospodin ne čini čudesa s onima koji se smatraju pravednima, nego s onima koji znaju da su potrebiti. Njega ne privlači naša dobrota; ne ljubi nas zbog toga. Ljubi nas takve kakvi jesmo; traži ljude koji nisu sami sebi dovoljni, nego su spremni otvoriti Mu svoje srce.«^[1]

»DUH Gospodnji na meni je jer me pomaza!« (Lk 4, 18). U Starom zavjetu pomazanje se sastojalo u izlijevanju svetoga ulja na nečiju glavu u znak da je Bog izabrao tu osobu i da će je pratiti u njezinu poslanju. Kršćani su pomazani na krštenju, po kojem smo »oslobođeni od grijeha i nanovo rođeni kao sinovi Božji; postajemo Kristovi udovi, pritjelovljeni smo Crkvi i bivamo dionici njezina poslanja«^[2]. Poput Isusa, i naš život može, po Božjoj milosti, otkrivati božansko milosrđe iskazano svim ljudima. To apostolsko poslanje možemo vršiti prije svega s ljudima koje susrećemo svakoga dana, budući da je svakodnevni život mjesto našega svagdanjeg darivanja drugima.

»Ja sam poslanje na ovoj zemlji; zato sam na ovome svijetu. Moramo na sebe gledati kao na zapečaćene, štoviše žigosane ovim poslanjem donošenja svjetla, blagoslivljanja, oživljavanja, podizanja, ozdravljanja i oslobađanja. Oko sebe počinjemo primjećivati medicinske sestre, učitelje, političare koji su se u dubini duše opredijelili biti s drugima i za druge. No čim svoj posao odvojimo od privatnoga života, sve postaje sivo i neprestano ćemo tražiti priznanje ili isticati svoje potrebe.«^[3]

Po krštenju smo pomazani da surađujemo u Isusovu djelu ljubavi, da imamo udjela u Njegovu sveopćem otkupiteljskom poslanju. »Kršćanin zna da je po krštenju ucijepljen u Krista. Po potvrdi je osposobljen boriti se za Krista, pozvan djelovati u svijetu dijeleći Kristovu kraljevsku, proročku i svećeničku službu. Po Euharistiji, sakramentu jedinstva i ljubavi, postao je jedno s Kristom. I zato, poput Krista, mora živjeti za druge ljude, ljubeći svakoga pojedinog oko sebe, dapače cijelo čovječanstvo.«^[4]

NAKON što je navijestio da se proroštvo o Mesiji ispunja u Njegovoj osobi, Gospodin predusreće prigovore koje bi Njegovi sumještani, iz zavisti ili uskogrudnosti, mogli iznijeti glede čudesa koja je učinio diljem Galileje. »Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju« (Lk 4, 24). Isus pokazuje sveopćost Božje ljubavi ukazujući na dva biblijska odlomka u kojima stranci imaju prednost pred židovskim udovicama i gubavcima: prorok Ilija poslan je u pomoć ženi Feničanki, a prorok Elizej ozdravlja Sirijca. »Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjevom, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave« (Lk 4, 28-29).

Krist je, kada je započeo svoje otkupiteljsko poslanje, nailazio na divljenje i zahvalnost; na ljude koji su se divili Njegovim djelima i radosno prihvaćali Njegovu poruku spasenja. No nailazio je i na otpor nekih Židova, često upravo onih koji su bili revniji u svojim vlastitim gledištima. Nešto slično događa se u poslanju svakoga kršćanina: uz one koji Radosnu vijest primaju s oduševljenjem, ima i onih koji je odbacuju. Možda se zato može javiti obeshrabrenje pred izostankom vidljivih plodova ili zbog straha od odbijanja. No kako je isticao sveti Josemaría, čak i kada se naši napori čine jalovima, Bog djeluje u duši svakoga čovjeka: »Nema ljudskoga srca, ma koliko bilo uronjeno u grijeh, koje ne bi skrivalo, poput žeravice pod pepelom, iskru plemenitosti. Kad god sam kucao na takva srca, govoreći im nasamo Kristovim riječima, ona su uvijek odgovorila.«^[5]

Svakoga se dana u svojoj molitvi možemo sjetiti poslanja koje smo primili i koje obuhvaća cijeli naš život te možemo moliti Boga za Njegovu milost da iznova krenemo u nastojanju da ublažimo patnju, da služimo svim ljudima, pomažući im da po našim riječima i djelima susretnu Isusovo milosrđe. »Iziđimo, dakle, iziđimo ponuditi svima život Isusa Krista... Draža mi je Crkva koja je ranjena, izubijana i prljava zato što je izišla na ulice, nego Crkva koja je bolesna od zatvorenosti i prianjanja uz vlastite sigurnosti.«^[6] Možemo moliti Djevicu Mariju da nam pomogne hrabro prihvatiti poslanje donošenja ljubavi njezina Sina ljudima oko nas.

^[1] Franjo, homilija, 29. lipnja 2019.

^[2] Katekizam Katoličke Crkve, br. 1213.

^[3] Franjo, Evangelii gaudium, br. 273.

^[4] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 106.

^[5] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 74.

^[6] Franjo, Evangelii gaudium, br. 49.