- Cijela obitelj sudjeluje u našoj borbi
- Gledati brata ili sestru kako ih gleda Bog
- Isusov prijekor Petru
KAD je naš Gospodin s učenicima stigao u Galileju, govorio im je o nekim ključnim obilježjima života u Crkvi. Jedno je od njih bratstvo. Kršćani bdiju nad svojom braćom i sestrama kao što je činio Krist, nastojeći ih sve dovesti Ocu. Isus je vrlo dobro znao da često možemo postavljati zapreke te da u životu s drugima možemo povrijediti nekoga tko nam je blizak. Stoga naš Gospodin predlaže odvažno rješenje. Umjesto da uskratimo povjerenje ili da problem riješimo izbjegavanjem te osobe, on kaže svojim učenicima: „Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata" (Mt 18,15).
Ovaj evanđeoski običaj podrazumijeva da, nakon što smo to razmotrili u molitvi s Bogom, ponudimo prijedlog za poboljšanje nekoga konkretnog vida u životu osobe koja nam je bliska. Takva nam pomoć daje sigurnost spoznaje da smo dio velike obitelji čiji svi članovi sudjeluju u borbama svakoga pojedinog. Pokazuje nam da smo nekomu važni i da nam je potrebna skrb. Zahvalni smo kad uz sebe nađemo nekoga tko nas ne samo savjetuje u važnim trenutcima nego nas i razumije i hrabri u onome što nam je u svakodnevnome životu teško. Bratska je opomena suprotnost kritiziranju, ogovaranju ili klevetanju. Dok ovi uključuju osuđivanje i presuđivanje, bratska pomoć nudi topao zagrljaj koji nas prihvaća i hrabri da nastavimo putom. Naš se Gospodin oslanja na druge kako bi nam, uz pomoć svoje milosti, pomogli da postanemo najbolja moguća inačica sebe samih, sa svojim vlastitim jedinstvenim obilježjima. Jer „Bog se često služi istinskim prijateljstvom da bi izvršio svoje spasenjsko djelo".[1]
U POVIJESTI spasenja vidimo da Bog uvijek djeluje unutar naroda, zajednice, obitelji, skupine prijatelja. Gledati na svetost kao na nešto neovisno o onome što drugi mogu učiniti za nas bila bi očita pogreška. Stoga je posve prirodno da bratska opomena nastaje u ozračju prijateljstva. Razumjeti druge možda je jedan od ključnih koraka da bismo im mogli pomoći. To nas sprječava da zaglibimo u nevažnim sitnicama i umjesto toga nas poziva da se povežemo s dubokom čežnjom za svetošću koju kršćansko srce nosi u sebi i koja bi postupno trebala prožeti svaki vid čovjekova svakodnevnog života.
Sveti Josemaría je govorio da se „ljubav ne sastoji toliko u ,davanju' koliko u ,razumijevanju'".[2] Stoga nam ona omogućuje vidjeti kreposti i odlike u onima oko nas. Pomažući bratu ili sestri, nastojimo ih gledati onako kako ih gleda Bog i brinuti se za njih kao za dragocjen dar, cijeneći dobro koje posjeduju i njihovu mogućnost rasta u ljubavi. Stoga ono što potiče na bratsku opomenu nije toliko želja za održavanjem izvanjskoga reda, koliko to da osobe koje su nam bliske postanu sve sretnije. Ta odlučnost u traženju njihove sreće podrazumijeva najveće poštovanje slobode svakoga pojedinog, jer se samo tako bratstvo živi na profinjen i istinski način.
„Stavi se uvijek u kožu svog bližnjega", predlagao je sveti Josemaría. „Tako ćeš mirno prilaziti problemima i raspravama, nećeš se uznemiravati, bit ćeš pun razumijevanja, znat ćeš opravdati, opomenut ćeš kada i kako bude nužno, i ispunit ćeš svijet ljubavlju."[3] Razumijevanje drugih ne znači zanemarivanje štete koju smo možda pretrpjeli ni toga koliko bi se, prema našemu mišljenju, druga osoba mogla popraviti; naprotiv, ono nam omogućuje spoznati da svi trebamo naklonost i, osobito, oproštenje, „kao što je Bog oprostio i nastavlja opraštati svakomu od nas".[4] Tako učimo da mane koje možda vidimo kod nekoga nemaju posljednju riječ u našem odnosu s njime. Kako je napisao Prelat Opusa Dei, „možemo biti sigurni — ljubav to vidi, jer je vrlo mudra — da pozitivne strane nadmašuju negativne. U svakom slučaju, ono što je negativno nije razlog za razdvajanje, nego za molitvu i nuđenje pomoći; ako je moguće, za više naklonosti; a ako je potrebno, za bratsku opomenu."[5]
SAM je Isus prakticirao bratsku opomenu. Možda je najupečatljiviji primjer prijekor koji je uputio Petru kad ga je apostol, nakon navještaja Kristove smrti i uskrsnuća, počeo odvraćati govoreći: „Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, neće se to dogoditi tebi!" A Krist je brzo ispravio Petrov način razmišljanja: „Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!" (Mt 16,22-23). Prilično iznenađuje vidjeti Isusa kako upotrebljava ime „sotona" obraćajući se onomu komu je upravo povjerio ključeve kraljevstva nebeskoga.
Petar vjerojatno nije potpuno razumio što se događa. Ipak, u jedno je bio siguran: da ga Krist ljubi svim svojim srcem. On nije bio samo dugo iščekivani Mesija, nego i prijatelj koji se za njega brinuo, koji mu je neprestano iskazivao naklonost i koji mu je postupno otkrivao duboka otajstva svoga nauma spasenja. Stoga ga taj prijekor, ma kako oštar bio, nije obeshrabrio, jer je bio siguran da Isus želi samo ono što je za njega najbolje i da s njim dijeli svoju božansku mudrost. Istodobno, Krist je savršeno dobro znao komu govori. Njegove snažne riječi upućuju na to da je imao veliko povjerenje u Petra i da je znao kako će mu one koristiti a da se ne osjeti povrijeđenim.
„Ne možeš ispravljati osobu bez ljubavi i dobrohotnosti",[6] rekao je papa Franjo u jednoj homiliji. Bratska opomena treba kontekst — poput onoga koji je stvoren između Isusa i Petra — u kojemu su očiti bliskost, iskreno zanimanje i istinska briga za drugu osobu. Zahtijeva i to da toga brata ili sestru vrlo dobro poznajemo. Stoga je ona, više nego „polazište" prijateljstva, još jedna etapa na putu bratstva, koja nam omogućuje da zajedno prijeđemo mnoge milje. Možemo zamoliti Djevicu Mariju da nam pomogne bdjeti nad onima uz nas i prihvaćati ih s istim onim njezinim pogledom punim razumijevanja.
[1] Monsinjor Fernando Ocáriz, Pastirsko pismo, 1. studenoga 2019., br. 5.
[2] Sveti Josemaría, Put, br. 463.
[3] Sveti Josemaría, Kovačnica, br. 958.
[4] Benedikt XVI., Poruka za korizmu 2012., br. 1.
[5] Monsinjor Fernando Ocáriz, Pastirsko pismo, 16. veljače 2023., br. 4.
[6] Franjo, Homilija, 12. rujna 2014.