• Nezgodna molba
• Petar se uzda u Isusovu riječ
• Prepoznati svoju slabost i veličinu

PETAR je iscrpljen nakon noći provedene u uzaludnom ribarenju. U prizoru koji opisuje sveti Luka lako je zamisliti Petra i Andriju, Jakova i Ivana kako ispiru mreže potištenih, pa i ljutitih lica. Možda su u srcu gajili i stanovit prijekor prema Bogu što nije podržao njihove napore. Njihove su obitelji ovisile o tim ulovima; no kako će ih uzdržavati ako nakon duge noći, u kojoj su upotrijebili sve svoje ribarsko umijeće, nisu uspjeli uloviti ništa? Zar Bog, koji se uvijek brine za svoj narod, nije te noći mogao milostivo svrnuti pogled na Galilejsko more?

Upravo se tada Isus pojavio uz njih s molbom koja se, na prvi pogled, činila posve neprikladnom. Budući da je mnoštvo bilo veliko, a na obali nije bilo mjesta, trebalo Mu je mjesto koje će poslužiti kao propovjedaonica. Isus je stoga ušao u lađu i zamolio Petra »da malo otisne od kraja« (Lk 5, 3). Ribari su vjerojatno bili iznenađeni. Njihov umor nakon besane i jalove noći samo je još povećala nezgodna molba toga Učitelja.

Katkad i nama Gospodin dolazi na taj način, s pozivima koji se čine nezgodnima: netko tko treba pomoć u trenutku kada smo mi pod većim pritiskom; svjetlo koje u svojoj molitvi ili u duhovnom vodstvu ne uspijevamo posve razumjeti; postupci ili riječi druge osobe koji nam preokrenu dušu... Moglo bi se reći da su to okolnosti u kojima se Krist na neki način s nama »igra«. Želi nam pomoći da naučimo ispravno gledati na svoje male neuspjehe i prihvaćati ih, kako bi On mogao preuzeti kormilo naše lađe. U toj osobi koja treba pomoć, u onoj uputi koju ne razumijemo ili u onom neočekivanom događaju Isus nam pokušava nešto reći. »Gospodine, kako si velik, u svemu! Ali još me više diraš kada se spuštaš na našu razinu, da nas slijediš i tražiš u vrevi svakoga dana. Gospodine, udijeli nam duh djece, čiste oči i bistru glavu, da Te prepoznamo kada dođeš bez ikakva vanjskoga znaka svoje slave.«^[1]

PETAR već poznaje Isusa. Slušao Ga je kako propovijeda u sinagogi u Kafarnaumu i primio Ga je u svoj dom, gdje je Isus ozdravio njegovu punicu. Vidio Ga je i kako o zalasku sunca iscjeljuje sve bolesnike u Kafarnaumu koji su Mu dolazili (usp. Lk 4, 38-44). Možda više iz zahvalnosti za punicino ozdravljenje nego iz želje da čuje propovijed, Petar čini ono što Gospodin traži. Ulazi u lađu i polako je odmiče od obale. Zbog umora Petar je vjerojatno jedva uspijevao pratiti što Krist govori. Čim je pouka završila, možda je pomislio da sada napokon može poći kući. Ali Učitelj ima još jednu nezgodnu molbu: »Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov« (Lk 5, 4). Petar Mu je pokušao razložiti: »svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo« (Lk 5, 5). A mogao je i dodati: ako noću nismo ulovili ništa, još ćemo manje uspjeha imati sada, dok sunce prži. No potaknut Isusovim pogledom i sjećanjem na čudesa koja Ga je vidio činiti, odgovorio je: »ali na tvoju riječ bacit ću mreže« (Lk 5, 5).

Onaj koji će postati glava Crkve vidio je koliko je djelotvorno pouzdanje u Isusove riječi. Ono što je Gospodin od njega tražio nije imalo mnogo smisla. Ali Petar se nije dao voditi tek ljudskom logikom, nego se pouzdao u Kristovu riječ. I ubrzo su ulovili veliko mnoštvo riba, toliko da su se mreže razdirale (usp. Lk 5, 6). To će biti stalnica u Petrovu životu: činit će ono što je u njegovoj moći, a Učitelj će se pobrinuti za ostalo. »Nije bilo pogodno doba dana za ribolov, usred bijela dana, ali Petar se uzda u Isusa. Svoje pouzdanje ne temelji na ribarskim strategijama, koje dobro poznaje, nego na novosti Isusovoj. Ono čudo koje ga je potaknulo da učini što mu je Isus rekao. Tako je i s nama: ako primimo Gospodina u svoju lađu, možemo se otisnuti na pučinu. S Isusom plovimo morem života bez straha, ne prepuštajući se razočaranju kada ništa ne ulovimo i ne predajući se govoreći: ›više se ništa ne može učiniti‹. Prihvatimo stoga poziv: otjerajmo pesimizam i nepovjerenje i otisnimo se na pučinu s Isusom! I naša mala prazna lađa svjedočit će čudesnom ulovu.«^[2]

PRIZOR čudesnoga ribolova pokazuje da, kada se pouzdajemo u Isusovu riječ, On može nadići naše ograničene poglede. »Kada se velikodušno stavimo u Njegovu službu, On u nama čini velike stvari. Tako čini u svakome od nas: traži da Ga primimo u lađu svoga života, da s Njime iznova zaplovimo i brodimo novim morem, koje se pokazuje punim iznenađenja. Njegov poziv da iziđemo na otvoreno more čovječanstva našega vremena, kako bismo bili svjedoci dobrote i milosrđa, daje novi smisao našemu životu, kojemu često prijeti opasnost da se uruši u samoga sebe.«^[3]

Ta čudesa koja Bog može učiniti u nama spojiva su sa sviješću o vlastitoj slabosti. Petar se, vidjevši obilan ulov riba, bacio Isusu pred noge: »Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!« (Lk 5, 8). Sveti Josemaría jednom je s tim u vezi primijetio: »To je istina i posve sam siguran da se savršeno odnosi na osobno stanje svakoga od nas. Pa ipak, uvjeravam vas: budući da sam u svome životu bio svjedokom tolikih čudesnih djela božanske milosti izvršenih ljudskim rukama, osjećam se potaknutim, i to svakim danom sve više, klicati: ›Gospodine, ne odlazi od mene, jer bez Tebe ne mogu učiniti ništa dobro.‹«^[4]

Priznavanje vlastite krhkosti može se činiti suprotnim svemu na što nas Bog poziva. No ta nas stvarnost, daleko od toga da nas obeshrabri, treba poticati da se nikada ne želimo odvojiti od Onoga koji naš život ispunja veličinom. »nemoj se čuditi ako osjetiš teret svog jadnog tijela i ljudskih strasti: bilo bi ludo i sasvim djetinjasto da tek sada primjećuješ da “to” postoji. Tvoja bijeda nije prepreka, dapače, ona je poticaj da se što više sjediniš s Bogom, da Ga ustrajno tražiš, jer je On onaj koji nas očišćuje.«^[5] Krist ne odbacuje Petra kada ovaj priznaje svoju grešnost. Naprotiv, poziva ga da ima udjela u Njegovu vlastitom životu. »Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!« (Lk 5, 10). I ti ribari, uzdajući se u Isusovu riječ, kao što je naša Majka učinila svojim fiat, »izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim« (Lk 5, 11).

^[1] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 313.

^[2] Franjo, Angelus, 6. veljače 2022.

^[3] Franjo, Angelus, 10. veljače 2019.

^[4] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 23.

^[5] Sveti Josemaría, Brazda, br. 134.