• Formalizam nekih farizeja
• Ispravna nakana
• Prvenstvo osobe
JEDNE SUBOTE Isus »uđe u sinagogu i stane naučavati. Bio je ondje čovjek kome desnica bijaše usahla. Pismoznanci i farizeji vrebahu na nj da li subotom liječi kako bi našli u čemu da ga optuže« (Lk 6, 6–7). Ovaj evanđeoski prizor jasno pokazuje zašto neki židovski uglednici slijede Isusa. Ne zanima ih Njegov nauk niti se raduju kada su svjedoci čuda. Naprotiv, traže dobar izgovor kako bi Ga mogli ozloglasiti. »O farizeju«, kaže sveti Ćiril Aleksandrijski, »ti vidiš onoga koji čini čudesna djela i snagom više moći ozdravlja bolesne, a iz zavisti mu snuješ smrt.«[1]
Oni koji u ovom prizoru sude Gospodinu pokazuju da ih čovjek s usahlom rukom zapravo ne zanima. Nije im na prvome mjestu suosjećanje s bolešću toga čovjeka ni želja da ga, bude li moguće, oslobode. Umjesto toga usredotočeni su isključivo na strogo obdržavanje subotnjega zakona; stalo im je jedino do toga da optuže onoga tko ga ne poštuje – u ovom slučaju Isusa, samoga Tvorca Zakona. Usredotočeni na vanjske formalnosti, ti farizeji »ne ostavljaju mjesta Božjoj milosti«. Zarobljeni su »u sebi, u svojoj žalosti, u svojoj ogorčenosti« te tako ne mogu »donijeti spasenje jer mu zatvaraju vrata«.[2]
Naposljetku, ti su ljudi široki put Božjega milosrđa pretvorili u usku stazu legalizma; umjesto da budu ohrabrenje i pomoć na tom putu, oni su prepreka; u ljudima vide samo odstupanja od norme. Pred takvim načinom prosuđivanja bližnjega upozorava nas sveti Josemaría: »Ne možemo nuditi gotove formule ni krute metode ili propise kako bismo duše približili Kristu. Božji susret sa svakim čovjekom neizreciv je i neponovljiv, i moramo surađivati s Njime kako bismo – u svakom pojedinom slučaju – pronašli prikladnu riječ i put, ostajući poučljivi i ne pokušavajući ograničavati uvijek izvorno djelovanje Duha Svetoga.«[3]
SVETI LUKA kaže nam da Isus poznaje misli tih pismoznanaca i farizeja (usp. Lk 6, 8). Gospodin savršeno dobro zna da oni nisu ondje kako bi Ga ponizno slušali i potom slijedili Njegov nauk. Premda se izvana ponašaju kao i ostali, njihov unutarnji stav u suprotnosti je s jednostavnošću ostalih Njegovih slušatelja. Gospodina ne prate sa željom da promijene svoj život i ugode Bogu, nego s nakanom da pronađu nešto za što bi Ga mogli optužiti.
»Ispravnost nakane«, rekao je sveti Josemaría, »sastoji se u tome da se ‚samo i u svemu‘ traži slavu Božju«,[4] a ne svoju osobnu slavu ili privrženost mjerilima kojima prosuđujemo svijet. Kršćanski se život ne svodi na »ispunjavanje« određenih moralnih ili vjerskih normi i pravila. Ti su farizeji, zapravo, bili revni izvršitelji Zakona: davali su milostinju, provodili sate u Hramu, postili… No Isus je znao da im pritom nije bilo stalo do toga da proslave Njegova Oca te da ih stoga taj trud nije približavao ni drugima ni istinskoj sreći. »Narod me ovaj usnama časti«, reći će im Gospodin drugom prilikom navodeći proroka Izaiju, »a srce mu je daleko od mene« (Mt 15, 8).
Kršćanski život uvijek prate vanjska djela. No ključno je da ta djela budu prožeta duhom dobrote i svetosti koji vidimo u životu našega Gospodina, apostola i svetaca. Tako kršćani mogu pretvoriti »u čisto zlato, poput kralja Mide, sve što dotaknu, ispravnošću nakane koja ih, s Božjom milošću, vodi da od onoga što je nevažno učine nešto sveto«.[5]
NAKON ŠTO je čovjeka s usahlom rukom pozvao da stane na sredinu, Isus se obratio pismoznancima i farizejima: »Pitam ja vas: je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo? Život spasiti ili upropastiti?« (Lk 6, 9). Ne čekajući odgovor, Gospodin je učinio čudo i čovjekova je ruka ozdravila.
Isus nije poznavao računicu kad je bila riječ o činjenju dobra. Došao je na svijet spasiti ljude i tom je cilju posvetio čitav svoj život. Zato je čuda činio i subotom jer je želio pokazati da dobro osobe uvijek dolazi na prvo mjesto. Da bi nekoga spasio, Isus se nije ustručavao družiti s javnim grešnicima (usp. Mk 2, 16), proputovati koliko god gradova bilo potrebno (usp. Lk 4, 43) niti ući u domove pogana (usp. Mt 8, 7). Ukratko, Njegovo otkupiteljsko poslanje nije imalo granica ni razlika bilo koje vrste. Isus je uvijek bio na raspolaganju.
Stoga nas nastojanje da Boga učinimo poznatim potiče da nadiđemo vlastite predrasude i sigurnosti. Osjećaj poslanja svojstven apostolu donosi »radost da budemo izvor koji se prelijeva i osvježava druge. Misionar može biti samo onaj tko nalazi sreću u traženju dobra drugih, u želji za njihovom srećom.«[6] Gospino je srce na taj način bilo otvoreno drugima. Tijekom svojih zemaljskih godina Marija je uvijek na prvo mjesto stavljala Isusovo dobro. A sada je njezina pomoć uvijek dostupna svima koji joj se, poput dobre djece, obraćaju moleći njezin majčinski zagovor.
[1] Sv. Ćiril Aleksandrijski, Komentar Evanđelja po Luki.
[2] Franjo, homilija, 1. travnja 2014.
[3] Sveti Josemaría, Pisma 11, br. 42.
[4] Sveti Josemaría, Kovačnica, br. 921.
[5] Sveti Josemaría, Upute za Rad sv. Gabrijela, br. 98.
[6] Franjo, Evangelii gaudium, br. 272.