• Isus je došao spasiti, a ne osuditi
• Otkriti brvno u vlastitom oku
• Braniti osobnost drugih

»JA – SVJETLOST – dođoh na svijet da nijedan koji u mene vjeruje u tami ne ostane. I sluša li tko moje riječi, a ne čuva ih, ja ga ne sudim. Ja nisam došao suditi svijetu, nego svijet spasiti« (Iv 12, 46–47). Isus je ove riječi izgovorio u danima prije Pashe, kada je pritisak nekih Židova postao nepodnošljiv. Židovske su Ga vlasti promatrale i uznemiravale te otvoreno kritizirale svaku Njegovu riječ; prosuđivale su Njegove nakane i optuživale Ga čak i kada je činio čudesa. Ništa što je Isus činio ili govorio nije ih zadovoljavalo. Nasuprot njihovu ponašanju, Gospodin kaže da je došao na svijet spasiti, a ne osuditi. On uvijek pruža ruku potrebitima, ne sudeći im i ne postavljajući uvjete.

Takav je Isusov stav vrlo privlačan te bismo se, u nastojanju da pustimo Krista da živi u nama, trebali truditi prema svima postupati jednako. Ako ni sam Sin Božji ne gleda svoga bližnjega s nakanom da ga sudi, mi za to imamo još manje razloga. Kada osuđujemo druge, naše vlastito srce ranjava vrtlog sebičnosti. Zato molimo Isusa da naše srce oblikuje po svojoj slici. »Slikovito i u šali«, napisao je sveti Josemaría, »ukazao sam vam na različit dojam koji o istoj stvari možemo imati ovisno o tome gledamo li je s ljubavlju ili ne. I govorio sam vam – oprostite mi, jer je vrlo slikovito – da posjetitelji za dijete s prstom u nosu kažu: kako prljavo! A njegova majka kaže: bit će istraživač! Gledajte svoju braću i sestre s ljubavlju pa ćete doći do zaključka – ispunjeni ljubavlju – da smo svi mi ‚istraživači‘!«^[1]

U JEDNOJ od prispodoba svetoga Luke, Gospodin svojim učenicima iznosi upečatljivu sliku: »Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? Kako možeš kazati bratu svomu: ‘Brate, de da izvadim trun koji ti je u oku’, a sam u svom oku brvna ne vidiš?« (Lk 6, 41–42). Svi smo skloni brže prosuđivati tuđe ponašanje nego vlastito. No Gospodin je jasan i ustrajan: želimo li popraviti okružje i ljude oko sebe, najprije moramo popraviti sami sebe, očistiti vlastite oči i dopustiti da nas dosegne Božje milosrđe.

Sveti Ćiril Aleksandrijski pitao je: »Zašto sudiš kad Učitelj još nije sudio? Ako ja ne sudim, kaže On, nemoj suditi ni ti, koji si moj učenik.«^[2] Prije nego što razmotrimo ponašanje svoje braće i sestara, Isus nas potiče da iskreno pogledamo u vlastito srce. Tek tada, s osobnom poniznošću, moći ćemo jasnije vidjeti ono što nas okružuje. Iskreno osobno ispitivanje, koje vodi do samospoznaje, prvi je korak prije nego što nekoga ispravimo. Otkrivši brvno u vlastitom oku, trunove u očima drugih možemo sagledati iz posve nove perspektive: ispunjeni smo nadom jer znamo da je Onaj koji gleda sve nas Bog pun milosrđa.

»Kada smo dužni ispraviti ili ukoriti«, napisao je sveti Augustin komentirajući ovaj odlomak, »obratimo brižnu pozornost na sljedeće pitanje: jesmo li ikada upali u tu pogrešku? Jesmo li se od nje izliječili? Čak i ako je nikada nismo počinili, sjetimo se da smo ljudi i da smo u nju mogli upasti. Ako smo je pak u prošlosti počinili, sjetimo se vlastite krhkosti, kako bi nas u ispravljanju vodila dobrohotnost.«^[3]

UVIJEK IZNOVA Isus traži od nas da naučimo gledati druge »pogledom koji se ne zaustavlja na vanjštini, nego dopire do srca«.^[4] Učeći poštovati osobnost drugih, shvaćamo da ih ne smijemo pokušavati oblikovati prema vlastitim mjerilima ili sklonostima. Tako će se ljudi oko nas osjećati uistinu slobodnima i uvidjet će da nam je jedino stalo do toga da budu sretni i sveti. Sveti Josemaría rekao je da svojoj djeci želi ostaviti u baštinu »ljubav prema slobodi i dobro raspoloženje«.^[5] Te će nas dvije osobine voditi da svoju braću i sestre gledamo tako da se usredotočujemo na pozitivnu, pa i vedru stranu svakoga od njih, uvijek braneći njihovu slobodu.

Tada mogući nedostatci drugih neće biti nepremostive prepreke, nego prilike da za tu osobu molimo i da joj iskažemo istinsku ljubav koja ne poznaje uvjete. Kada nekomu pokušavamo pomoći da ispravi pogrešku, možemo govoriti otvoreno i jasno mu reći što vidimo, kako bi to u Božjoj prisutnosti mogao razmotriti i donijeti odluku; u svakom slučaju, to nikada ne smije uključivati stav prijekora, udaljavanja ili prosuđivanja tuđih nakana. »Želimo li slijediti Isusov put, moramo biti branitelji drugih pred Ocem, a ne tužitelji. Kada u drugoj osobi vidiš nešto loše, pođi moliti i brani je pred Ocem, kao što čini Isus. Moli za nju, ali je nemoj suditi!«^[6] Srećom, samo Bog, koji poznaje dubine svačijega srca, može dati primjerenu težinu događajima u životu svake osobe.

Gospa nas prva brani; ona naše darove i naše mane gleda majčinskim srcem. Možemo moliti Mariju da nam blago pomogne otkriti brvno u vlastitom oku, kako bismo i mi naučili odgovarati molitvom i ljubavlju kada vidimo male trunove u očima svoje braće ili sestara.

^[1] Sveti Josemaría, Pismo br. 27, br. 35.

^[2] Sv. Ćiril Aleksandrijski, Komentar evanđelja po Luki, 6, PG 72, 601–604.

^[3] Sv. Augustin, O Gospodinovu govoru na gori, br. 19.

^[4] Franjo, Angelus, 27. lipnja 2021.

^[5] Sveti Josemaría, Pisma 24, br. 22.

^[6] Franjo, homilija, 23. lipnja 2014.