- Staviti svoje pouzdanje u Boga
- Krist u Euharistiji
- Bog prebiva i u svakom kršćaninu
I DRUGE su se civilizacije onoga vremena divile ljepoti jeruzalemskoga Hrama. Nakon što ga je Nabukodonozor razorio i nakon izgnanstva u Babilon, Hram je uz velike napore ponovno izgrađen, zahvaljujući vjeri židovskoga naroda. Novi je Hram potjecao iz 536. godine prije Krista. Knjige o Makabejcima pripovijedaju kako je, nakon što je bio oskvrnjen, ponovno posvećen za štovanje Gospodina. U Isusovo je vrijeme kralj Herod preuredio i proširio hramski sklop. Za Židove je Hram, unatoč svim povijesnim mijenama, i dalje bio izvor ponosa i vjernosti savezu s Bogom.
Zbog svega toga strah i iznenađenje obuzeli su Isusove slušatelje kada je otkrio da će Hram za nekoliko godina ponovno biti razoren. Opasnost je bila očita, a budući da je upozorenje dolazilo od Isusa, imali su još više razloga za uznemirenost. „Možemo zamisliti kakav su učinak te riječi imale na Isusove učenike. On, međutim, nije želio vrijeđati Hram, nego dati do znanja — njima, kao i nama danas — da su ljudske građevine, pa i one najsvetije, prolazne i da u njih ne smijemo polagati svoju sigurnost. Koliko li smo tobože konačnih izvjesnosti imali u svojem životu, koje su se poslije pokazale prolaznima!”[1]
„»Ti što prebivaš pod zaštitom Višnjega, što počivaš u sjeni Svemogućega.« To je riskantna sigurnost kršćanina”, primijetio je sveti Josemaría. „Moramo biti uvjereni da nas Bog čuje, da se brine za nas. Budemo li u to uvjereni, osjećat ćemo potpuni mir. No živjeti s Bogom doista je riskantan pothvat, jer On ne pristaje na dijeljenje: želi sve. A približiti se Njemu znači biti spreman na novo obraćenje, na novo usmjerenje, na pozornije slušanje Njegovih nadahnuća — onih svetih želja koje pobuđuje u svakoj duši — i na njihovo provođenje u djelo.”[2]
USPOSTAVOM CRKVE hram u kojem se štuje Boga postao je samo Tijelo Kristovo i, na osobit način, Njegova prisutnost u Euharistiji. Sveta pričest jest „mjesto” na kojem nas On čeka. „Kruh koji vidite na oltaru”, govorio je sv. Augustin, „posvećen Božjom riječju, tijelo je Kristovo; kalež, to jest ono što kalež sadrži, posvećeno Božjom riječju, krv je Kristova. U tom nam je obliku Gospodin naš Isus Krist htio ostaviti svoje tijelo i krv, koju je za nas prolio za otpuštenje grijeha. Primite li ih kako valja, postat ćete ono što primate.”[3]
„Crkva živi od Euharistije. Ta istina ne izražava samo svakodnevno iskustvo vjere, nego sažima srž otajstva Crkve. Ona na različite načine radosno iskušava neprestano ispunjenje obećanja: »I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta« (Mt 28, 20), ali se u svetoj Euharistiji, po pretvorbi kruha i vina u tijelo i krv Gospodinovu, toj prisutnosti raduje jedinstvenom snagom.”[4]
Ljudi doista doživljavaju Isusovu sakramentalnu prisutnost kao predokus vječnosti — a još i više u ovome mjesecu vjernih pokojnika, tijekom kojega smo sanjali o nebu, gdje nas čekaju Bog, naša Majka Marija, sveci i naši najmiliji. Primanje pričesti i vrijeme koje provodimo u zahvaljivanju nakon nje daju nam predokus te radosti. Svako svetohranište u kojem je Isus skriven izvor je svjetla koje se nikada ne gasi, poput gradskih svjetala koja noću, gledana iz ptičje perspektive, pretvaraju ulice u blistavu mrežu.
ISUS PREBIVA u srcu svakoga kršćanina. Znamo da smo hramovi Duha Svetoga i da, na neki način, ne moramo ići nikamo drugamo da bismo susreli Boga i razgovarali s Njim. Ništa nas ne treba plašiti. Ako nas možda žalosti mogućnost da Ga uvrijedimo, ni to nas ne navodi da živimo u strahu: uvijek postoji mogućnost oproštenja. Božja je ljubav tolika da On rado zaboravlja naše uvrede i oprašta nam.
Ništa nam neće oduzeti mir kada živimo u radosti zbog svih „mjesta” na kojima nalazimo Božju prisutnost, pa i onda kada su naše poteškoće velike ili vrlo bolne. »Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?« (Rim 8, 31). Unutarnja vedrina, snaga usred protivština, dar je koji izvire iz iskustva stalne Božje blizine. Sve što se događa oko nas prilika je da sve donesemo Gospodinu.
„Zato smo kontemplativne duše, u neprestanom dijalogu, ophodeći se s Gospodinom u svako doba: od prve misli dana do posljednje misli noći”, kaže sveti Josemaría. „jer smo zaljubljeni i živimo od Ljubavi, srce nam je neprestano u Isusu Kristu, Gospodinu našemu, dolazeći k Njemu po njegovoj Majci, Svetoj Mariji, i po Njemu k Ocu i Duhu Svetomu.”[5]
[1] Franjo, Angelus, 13. studenoga 2016.
[2] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 58.
[3] Sv. Augustin, Govor 227.
[4] Sveti Ivan Pavao II., Ecclesia de Eucharistia, br. 1.
[5] Sveti Josemaría, Pismo br. 2, br. 59b.
