- Vapaj slijepca u Jerihonu
- Molitva je očitovanje vjere
- Rasti u čežnji za Bogom
SLIJEPAC IZ Jerihona svakoga je dana prelazio isti put, od svoga doma do mjesta gdje je sjedio i prosio. Svakoga se dana vraćao kući s nekoliko novčića od ljudi koje je ganula njegova bijeda. Nitko nije mogao učiniti ništa da ublaži njegovu sljepoću. No jednoga dana kraj njega prolazi Isus, okružen malim mnoštvom. Slijepac je upitao prolaznike za razlog toga komešanja. »Rekoše mu: ‘Isus Nazarećanin prolazi.’ Tada povika: ‘Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se!’« (Lk 18, 35–39). Ta neočekivana vijest, puna vjere i nade, odjednom mu je otvorila srce.
Isus prolazi i kroz naše živote dok sjedimo kraj puta, svjesni da nam, poput slijepca, trebaju vjera i nada koje dolaze od nečega što nas nadilazi. „Gospodin nas traži u svakom trenutku“[1] — tu je, u našem radu, u našem domu, na ulicama našega grada, i onda kada osjetimo osobitu potrebu za božanskim suosjećanjem. Krist je uz nas u ljudima koji nas okružuju, osobito u bolesnima, starima i ranjivima, u kojima vidimo Isusa. On prolazi i onda kada se služi našim slabostima i nedostacima.
Sveti Josemaría poticao nas je da molimo riječima toga jerihonskog slijepca: „Duša mu se tada tolikom vjerom u Krista raspalila da je povikao: ‘Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se!’ Ne osjećaš li i ti isti poriv da vičeš? Ti koji također čekaš kraj puta, uz ovu cestu života koja je tako kratka? Ti kojemu treba više svjetla, ti kojemu treba više milosti da se odlučiš tražiti svetost? Ne osjećaš li hitnu potrebu povikati: ‘Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se!’? Kako li je to lijep zaziv koji možeš ponavljati iznova i iznova!“[2]
NADVLADAVŠI mnoge poteškoće — udaljenost, buku, susjede koji su ga pokušavali ušutkati — slijepac je uspio učiniti da ga Isus čuje. Možda je to bio prvi put da se našao na Kristovu putu, no već je u tom prvom susretu od Božjega milosrđa zadobio čudo: ponovno je progledao. On nam je primjer smjele vjere. Ništa ga nije moglo zaustaviti, tolika je bila njegova potreba i čežnja za svjetlom. »Oni ga sprijeda ušutkivali, ali on je još jače vikao: ‘Sine Davidov, smiluj mi se!’ Isus se zaustavi i zapovjedi da ga dovedu k njemu« (Lk 18, 39–40). Kao što je slijepac svojim žarkim vapajima zaustavio Gospodina, tako i mi svojom molitvom možemo svakoga dana »zaustaviti« Isusa. Što se potrebitijima osjećamo, to više moramo ustrajati, jer Bog će već djelovati u nama; bit ćemo na putu da ponovno zadobijemo svjetlo koje smo izgubili.
„Molitva je disanje vjere, njezin najizravniji izraz. Poput vapaja koji izlazi iz srca onih koji vjeruju i povjeravaju se Bogu. [...] Vjera je vapaj. Nevjera je gušenje toga vapaja. Upravo takav stav imao je narod koji ga je ušutkivao: oni nisu bili ljudi vjere, a on jest. Ugušiti taj vapaj svojevrsna je ‘zavjera šutnje’. Vjera je pobuna protiv mučnoga stanja čiji uzrok ne razumijemo. Nevjera je ograničiti se na podnošenje stanja na koje smo se navikli. Vjera je nada da ćemo biti spašeni. Nevjera je naviknuti se na zlo koje nas tlači i tako nastaviti dalje. [...] Sve stvorenje zaziva i moli da se otajstvo milosrđa konačno ispuni. Ne mole samo kršćani; oni svoj vapaj molitve dijele sa svim ljudima.“[3]
Komentirajući ovaj odlomak, sveti Grgur Veliki kaže: „Zar onaj koji je imao moć vratiti vid nije znao što slijepac želi? Očito je znao. No On želi da molimo za ono što unaprijed zna i što će nam udijeliti. Potiče nas da molimo, čak i do te mjere da postanemo dosadni. [...] Ako pita, čini to zato da Ga se moli; ako pita, čini to da potakne naša srca na molitvu.“[4]
„ONO ŠTO slijepac moli od Gospodina nije zlato, nego svjetlo.“[5] »A on će: ‘Gospodine, da progledam.’ Isus će mu: ‘Progledaj! Vjera te tvoja spasila.’ I umah progleda« (Lk 18, 41–43). Zidine staroga grada Jerihona pale su kada ih je Kovčeg saveza sedam puta obišao. Ovaj put, kada je Isus prolazio gradom, bilo je dovoljno nekoliko vapaja vjere da se dogodi ozdravljenje. »A vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo«, piše autor Poslanice Hebrejima (Heb 11, 1).
Čemu se jadni slijepac mogao gorljivije nadati nego tomu da ponovno progleda, da prestane prositi na ulici, da gleda lica svojih dragih, da slobodno hoda gradom i da hodočasti u jeruzalemski Hram? Njegova je želja razmjerna njegovoj smjelosti. Sveti Ivan od Križa govorio je da je ono što zadobivamo razmjerno onomu čemu se nadamo.[6] Slično je primijetio i sv. Ivan Zlatousti: „Kao što oni koji dolaze na izvor s malim posudama zahvaćaju malo vode, a oni s većima mnogo... I kao što sunce prosipa više ili manje svoga sjaja ovisno o veličini prozora, tako i čovjek, prema mjeri svojih nakana, privlači na sebe milost.“[7]
Zato ga je Isus, „koji ga je čuo od samoga početka, pustio da ustraje u svojoj molitvi. Isto čini i s tobom. Isus čuje naše vapaje od prvoga trenutka, ali čeka. Želi da se uvjerimo kako Ga trebamo. Želi da Ga usrdno molimo, da ustrajemo, poput slijepca koji je čekao kraj puta iz Jerihona.“[8] Naša Majka Marija bila je puna milosti, a ipak je molila - i moli neprestano. Možemo je zamoliti da nam pomogne da u svojoj molitvi otkrijemo istu potrebu i čežnju za Bogom.
[1] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 196.
[2] Isto, br. 195.
[3] Franjo, audijencija, 6. svibnja 2020.
[4] Sv. Grgur Veliki, Homilije o evanđeljima, br. 2.
[5] Isto.
[6] „Jer nada nebeskoga dobra seže onoliko visoko koliko se nadati usudi“ (Sv. Ivan od Križa, Tamna noć, 4. kitica).
[7] Sv. Ivan Zlatousti, komentar ovoga odlomka u Catena aurea.
[8] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 195.
