Razmatranje: četvrtak 33. tjedan kroz godinu

Nekoliko razmišljanja koja nam mogu pomoći u molitvi tijekom trideset trećega tjedna kroz godinu. Teme su: Isus plače nad Jeruzalemom; prijevara grijeha; otkrivati Božje darove.

  • Isus plače nad Jeruzalemom
  • Prijevara grijeha
  • Otkrivati Božje darove

NA POLA obronka Maslinske gore, istočno od Jeruzalema, stoji crkva poznata kao Dominus flevit. Prema predaji, upravo se ondje dogodilo ono što opisuje evanđelist: »Kad se približi i ugleda grad, zaplaka nad njim« — jer Ga mnogi nisu prepoznali kao Mesiju. »Doći će dani na tebe«, rekao je proričući razorenje Jeruzalema, »kad će te neprijatelji tvoji opkoliti opkopom, okružit će te i pritijesniti odasvud. Smrskat će o zemlju tebe i djecu tvoju u tebi« (Lk 19, 41–44). Kao svaki pobožni Židov, Isus je ljubio Jeruzalem. Još od Njegova prikazanja u Hramu taj je grad zauzimao istaknuto mjesto u Njegovu poslanju. Onamo je odlazio moliti, propovijedati i činiti čudesa, pa nije mogao ostati ravnodušan pred sudbinom koja ga je čekala.

Ipak, Isusa najviše zabrinjavaju ljudi koji Ga nisu htjeli prihvatiti kao Mesiju. On reagira kao i svatko tko gleda kako pati netko do koga mu je stalo: plače za njima. Kao i onoga dana kada je ugledao Jeruzalem, Isus i danas trpi zbog zla koje grijehom nanosimo sami sebi. „Koliko li dragocjen mora biti čovjek u očima Stvoritelja kad je ‘zavrijedio imati takvoga i tolikoga Otkupitelja’“, primijetio je sveti Ivan Pavao II., nadahnjujući se riječima liturgijskoga hvalospjeva.[1] Bog za nas ne prolijeva samo svoje suze, nego i svaku kap svoje krvi. „Isus ne može gledati ljude a da ne osjeti samilost.“[2] Njegove suze nad Jeruzalemom pokazuju nam kakvo je Božje srce i kako On reagira kada se od Njega udaljimo. Možemo Ga moliti da naša srca učini osjetljivijima za dramu grijeha kako bismo, otvarajući se Njegovoj milosti, mogli donositi utjehu ljudima oko sebe.


ISUS PLAČE nad Jeruzalemom jer narod nije prepoznao Boga, a to može donijeti samo patnju. Ta se drama proteže kroz cijelu ljudsku povijest: drama vjerne Božje ljubavi, koja nas traži kako bi s nama sklopila savez ljubavi, i drama nevjere ljudskoga srca zbog grijeha. „U svjetlu cijele Biblije taj stav neprijateljstva, dvosmislenosti ili površnosti predstavlja stav svake osobe i ‘svijeta’ u duhovnom smislu, kada je zatvoren za otajstvo pravoga Boga, koji nam dolazi ususret u razoružavajućoj blagosti ljubavi.“[3]

Neki drevni kršćanski pisci smatraju da smo „mi onaj Jeruzalem nad kojim je Isus plakao“.[4] Kada dopustimo da nas grijeh prevari, na neki način sami sebi nanosimo isto ono zlo koje pogađa Krista. Prava drama zla nije toliko u neposluhu nekom pravilu koliko u tome što je ono „izraz odbacivanja Njegove ljubavi, s posljedicom zatvaranja u same sebe, u zabludi da smo pronašli veću slobodu i samostalnost“.[5] Grijeh u konačnici razotkriva svoju lažnost time što nas lišava radosti i mira koje nam Bog nudi.

Naprotiv, život s Kristom vodi nas otvaranju drugima i pronalasku prave slobode. To nije život obilježen rezigniranim podvrgavanjem nekomu izvanjskom pravilu. To je život vođen ljubavlju koja želi otkriti istinu i ljepotu u svemu što je Bog objavio i u svim našim svakodnevnim aktivnostima. „Volim govoriti o pustolovini slobode, jer tako se odvijaju vaši i moj život. Slobodno — kao djeca, a ne kao robovi — slijedimo put koji je Gospodin označio svakomu od nas. U toj slobodi djelovanja uživamo kao u Božjem daru.“[6]


OKO 70. godine sveti su grad opsjele rimske postrojbe. Nakon duge opsade Hram je razoren, a zidine su potpuno sravnjene sa zemljom. Ispunilo se Isusovo proroštvo: »neće ostaviti u tebi ni kamena na kamenu« (Lk 19, 44). Isus se, dakako, ne raduje nesreći koja će se poslije dogoditi: On plače nad Jeruzalemom. Nije došao osuditi, nego navijestiti mir onima koji su blizu i onima koji su daleko (usp. Ef 2, 17). Zato, promatrajući grad, govori njegovim stanovnicima: »O kad bi i ti u ovaj dan spoznao što je za tvoj mir! Ali sada je sakriveno tvojim očima« (Lk 19, 42–43). Te riječi kao da odzvanjaju onima koje je uputio Samarijanki na zdencu: »Kad bi znala dar Božji!« (Iv 4, 10).

Kršćanski život počinje otkrićem najvećega od Božjih darova: da smo Njegova djeca. Iz dana u dan On je s nama i čeka nas u svakom trenutku. Da bismo mogli »Njega ljubiti iz svega srca, iz svega razuma i iz sve snage« (Mk 12, 33), ne moramo nužno činiti izvanredne stvari. Taj Božji dar primamo kada shvatimo da nas u svakom trenutku i u svakoj osobi čeka milost — božanski dar. Ondje, u bitkama običnoga života, možemo pronaći mir za kojim čeznemo.

Marija je Kraljica mira. „Ne prestani je dozivati: “Regina pacis, ora pro nobis!” – Kraljice mira, moli za nas! Jesi li to pokušao barem kad gubiš vedrinu?... – Začudit ćeš se nad neposrednom uspješnošću tog zaziva.“[7] Gospa nikada nije dopustila da propadne ijedan dar koji joj je Bog ponudio, i zato je mogla primiti Njega samoga u svoje krilo. Možemo joj se utjecati kako bismo se i mi otvorili miru koji nam njezin Sin nudi u svakom trenutku.


[1] Sveti Ivan Pavao II., Redemptor hominis, br. 10 (citira Rimski misal, hvalospjev Exsultet iz vazmenoga bdjenja).

[2] Franjo, homilija, 29. ožujka 2020.

[3] Benedikt XVI., Angelus, 6. siječnja 2009.

[4] Origen, Homilija 38, O evanđelju po Luki; PG 13, 1896–1898.

[5] Franjo, audijencija, 30. travnja 2016.

[6] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 35.

[7] Sveti Josemaría, Brazda, br. 874.

Photo: Hello I'm Nik - Unsplash