Razmatranje: Blagdan Prikazanja Blažene Djevice Marije

Nekoliko misli koje nam mogu pomoći u molitvi na spomendan Gospina prikazanja u Hramu.

  • Marija, potpuno Božja
  • Pripadati Božjoj obitelji
  • Vjernost u velikim i malim stvarima

DREVNA PREDAJA pripovijeda kako su Gospini roditelji, sveti Joakim i sveta Ana, odveli Mariju u jeruzalemski Hram. Ondje je trebala ostati neko vrijeme u društvu drugih djevojčica kako bi bila poučena u predajama i pobožnosti Izraela. Stari nam zavjet kazuje da je nešto slično davno prije učinila majka proroka Samuela, koja se također zvala Ana, kada je prikazala svojega sina za službu Bogu u svetištu u kojem se očitovala Njegova slava (usp. 1 Sam 1, 21-28).

Marija je poslije nastavila voditi običan život s Joakimom i Anom. Ostala je u njihovoj skrbi dok je odrastala. Sazrijevala je kao jedna od pripadnica svojega naroda, ne čineći ništa izvanredno. Kao dobra Židovka, cijelo je svoje postojanje usmjerila prema Gospodinu, ne znajući još da će postati Njegova Majka. Današnji blagdan slavi Marijinu potpunu pripadnost Bogu, njezinu potpunu predanost otajstvu spasenja tijekom cijeloga života.

»Kao što se sveta djevojčica Marija u Hramu spremno i posve prikazala Bogu, tako se i mi na ovaj dan bez odgađanja i bez zadrške prikazujemo Mariji«,[1] piše sveti Alfonz Liguori. Gospa nam svojim životom pokazuje put do svojega Sina, kako bi i naš život bio usredotočen na Njega. »Njezine ruke, njezine oči, njezino držanje živa su ‘kateheza’ i uvijek upućuju na zaglavni kamen, na središte: na Isusa.«[2]


ISUS GOVORI mnoštvu. Odjednom netko pristupa i kaže: »Evo majke tvoje i braće tvoje, vani stoje i traže da s tobom govore.« Gospodin odgovara pitanjem na koje i sâm daje odgovor: »Tko je majka moja, tko li braća moja? … Doista, tko god vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima, taj mi je brat i sestra i majka« (Mt 12, 46-50).

Kristove nas riječi ovdje mogu iznenaditi. Mogli bismo steći dojam da Gospodin ne pridaje važnost odnosu sa svojom majkom. No pozorniji pogled omogućuje nam uvidjeti da Učitelj ističe Gospinu vjernost njezinu pozivu, koja je izvor njezine prisnosti sa Sinom. Sveti Augustin primjećuje, stavljajući ove riječi u usta samomu Isusu: »Moja majka, koju proglašavate blaženom, blažena je zato što je vršila riječ Božju … zato što je vjerno čuvala samu Riječ Božju, koja ju je stvorila i koja je od nje uzela tijelo.«[3]

Gospodinove nas riječi uče da Isusovi sljedbenici mogu postati dijelom Njegove vlastite obitelji. Mi koji želimo imati udjela u Kristovu životu i vršiti volju Boga Oca više smo od pukih suradnika u nekom projektu za dobro društva. »Postati Isusovim učenikom«, kaže nam Katekizam, »znači prihvatiti poziv da pripadamo Božjoj obitelji, da živimo u skladu s Njegovim načinom života: ‘Tko god vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima, taj mi je brat i sestra i majka’.«[4] Danas možemo moliti Mariju, koja sada stoji u Božjoj prisutnosti, da nam isprosi milost koja nam je potrebna kako bismo se svakoga dana sve više približavali njezinu Sinu Isusu.


U EVANĐELJIMA vidimo Marijinu spremnost da vjerno odgovori na Božju volju, počevši od njezina »da« na anđelov navještaj. »Taj ‘da’ prvi je korak u dugom nizu primjera poslušnosti – dugom nizu primjera!«[5] Možda je najveći primjer vjernosti njezino ostajanje podno križa, uz svojega Isusa, kojemu je samom svojom prisutnošću pružala najveću utjehu. Evanđelisti ne govore ništa o njezinim reakcijama; samo ističu da je ostala ondje, na Golgoti: »stajala je ondje«. Gospi nikada nije palo na pamet pobjeći ili se udaljiti od toga prizora. Otkrila je da najveća sreća – ovaj put pomiješana s neizmjernom boli – katkad znači jednostavno »biti ondje« sa svojim Sinom.

Marijin je život bio obilježen i mnogim drugim trenutcima svakodnevne vjernosti koji nisu zapisani u evanđelju. Njezina je svakodnevica u mnogočemu bila nalik svakodnevici većine žena njezina vremena. I upravo je dijeleći te obične poslove Marija također ispunjavala Božju volju. Posvećivala je i male i velike stvari svakoga dana, unoseći ljubav u sve što je činila. »Ljubav do kraja, tako potpuna da zaboravlja samu sebe, sretna što je ondje gdje je Bog želi, brižno ispunjavajući ono što Bog želi da čini. Zato ni njezin najmanji čin nikada nije rutinski ni prazan, nego ispunjen smislom.«[6]

Tako je Marija provodila u djelo ono što će Isus kasnije reći svojim učenicima: »Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran« (Lk 16, 10). Od trenutka kada je prikazana u Hramu, cijeli se Marijin život vrtio oko Boga. I zahvaljujući svojoj vjernosti u malim stvarima, vođena djelovanjem Duha Svetoga, Marija je bila vjerna i u velikima.


[1] Sveti Alfonz Liguori, Slave Marijine, II. dio, III. govor.

[2] Franjo, audijencija, 24. ožujka 2021.

[3] Sveti Augustin, In Ioannis Evangelium, 10, 3.

[4] Katekizam Katoličke Crkve, br. 2233.

[5] Franjo, audijencija, 10. svibnja 2017.

[6] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 148.