Razmatranje: utorak 33. tjedan kroz godinu

Nekoliko razmišljanja koja nam mogu pomoći u molitvi tijekom trideset trećega tjedna kroz godinu. Teme su: Bog ulazi u Zakejevo srce; učiti od njegove „svete bezobzirnosti“; obraćenje se očituje u velikodušnosti.

  • Bog ulazi u Zakejevo srce
  • Učiti od njegove „svete bezobzirnosti“
  • Obraćenje se očituje u velikodušnosti

EVANĐELJE nam susret Isusa i Zakeja predstavlja gotovo usputno. Zakej je bio nadcarinik u Jerihonu, važnome gradu blizu rijeke Jordana, i bio je vrlo bogat. Ubirao je poreze za rimske vlasti, što ga je činilo javnim grešnikom; carinici su često iskorištavali svoj položaj kako bi se iznudama obogatili, navlačeći na sebe prezir svojih sugrađana.

Toga je dana Isus ušao u Jerihon i prolazio gradom praćen velikim mnoštvom (usp. Lk 19, 1–10). Zakejeva želja da vidi Učitelja navela ga je na jedinstvenu i pomalo smiješnu gestu, s obzirom na njegov visok društveni položaj. Budući da je bio niska rasta, »potrča naprijed, pope se na smokvu da ga vidi jer je onuda imao proći« (Lk 19, 4). Zakejev se postupak može činiti plodom puke znatiželje, no njegov je poriv već bio plod Božjega milosrđa, koje ga je privlačilo i počelo preobražavati njegovo srce. Zakej je primio Isusa u svoj dom, ali Gospodin je Zakeja primio mnogo prije. „Katkad se Božji susreti s čovjekom doista čine tek slučajnima. Ali ništa što Bog čini ne događa se slučajno.“[1]

»Kad Isus dođe na to mjesto, pogleda gore i reče mu: ‘Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući’« (Lk 19, 5). Kristov je snažni pogled prodro u carinikovu dušu, a Zakej je začuo Isusov topao i srdačan glas koji ga zove po imenu. Ne čudi stoga što »on žurno siđe i primi ga sav radostan« (Lk 19, 6). Zakej je velikodušno otvorio vrata svoje kuće i svoga srca susretu sa Spasiteljem.


ZAKEJ JE vjerojatno osjetio određeni unutarnji otpor prije nego što se popeo na stablo. Zacijelo je želio vidjeti Isusa, ali je riskirao da izazove još veće neprijateljstvo svojih susjeda. Od samoga je početka morao nadvladati sram da ne ispadne smiješan i ne obazirati se na to što bi drugi mogli pomisliti. Preuzeo je rizik i prevladao te prepreke „jer je Isusova privlačnost bila jača“.[2]

Sveti Josemaría Zakejevu je smjelost nazvao „svetom bezobzirnošću“ i ovako o njoj razmišljao: „Djeca mu se rugaju, a poneki se odrasli otvoreno smiju. Ali što to mari? Kad je riječ o služenju Kristu, što znače mišljenja ljudi i ljudski obziri? Kada nas pokuša obuzeti lažni stid, neka nam misao uvijek bude: Isus i ja, Isus i ja. [...] Isuse moj, daj mi svetu bezobzirnost. [...] Podaj mi, Bože moj, čeličnu čvrstoću da činim ono što trebam.“[3]

„Kako li je Bog dobar platiša!“, uskliknula je sveta Terezija Avilska. „Učinite sve što možete, ma kako malo bilo, iz ljubavi prema Njemu. On će vas nagraditi, jer gleda samo ljubav koja je nadahnula vaša djela.“[4] Premda je Zakejev prvotni poriv možda imao više veze sa znatiželjom nego s ljubavlju, on se „poslužio svim sredstvima da susretne Isusa, i prima svoju nagradu. I mi se, želimo li iskusiti Kristov žarki pogled, trebamo predati Njemu [...]. Naša nagrada dolazi u Isusovu pogledu, u Njegovu pozivu.“[5]


NADCARINIK je primio Isusa u svoj dom i načinio Bogu mjesta u svome životu. U svega nekoliko minuta Isusova je prisutnost počela preobražavati njegovo srce. Već je na pragu svoje kuće izjavio: »Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko« (Lk 19, 8). Isus je blago rastjerao tamu u njemu. Doista, „u Njegovu svjetlu obzori postojanja postaju širi: počinjemo biti svjesni drugih ljudi i njihovih potreba. [...] Otvaranje bližnjemu jedan je od glavnih plodova iskrenoga obraćenja. Čovjek izlazi iz svoga sebičnog ‘bivanja samo za sebe’ i otvara se drugima, osjećajući potrebu ‘biti za druge’, biti za svoju braću i sestre.“[6]

„Budući da su naša srca malena“, pisala je sveta Katarina Sijenska, „moramo učiniti kao Zakej: bio je niska rasta pa se popeo na stablo da vidi Boga... Isto moramo učiniti i mi ako smo maleni, ako nam je srce tijesno i oskudijeva ljubavlju: moramo se popeti na stablo svetoga križa, i ondje ćemo vidjeti i dotaknuti Boga.“[7]

Danas nas, kao nekoć u Jerihonu, Krist promatra, zove nas po imenu i govori nam: »Danas mi je proboraviti u tvojoj kući« (Lk 19, 5). Njegovo je danas poziv na velikodušnost. Isusovo danas snažno odzvanja u nama kao poziv da se iskreno darujemo drugima. „On nas može promijeniti, može naša kamena srca preobraziti u srca od mesa, može nas osloboditi sebičnosti i naš život učiniti darom ljubavi.“[8] Marija, koja je Isusa promatrala i živjela s Njime od samoga početka Njegova zemaljskog života, naučit će nas kako da Ga pozovemo u svoje domove i dopustimo Mu da nas preobrazi u velikodušne služitelje drugih.


[1] Sveti Ivan Pavao II., Pismo svećenicima, 17. ožujka 2002.

[2] Franjo, homilija, 31. srpnja 2016.

[3] Sveti Josemaría, Bilješke s razmatranja, 12. travnja 1937.

[4] Sveta Terezija od Isusa, Misli o Božjoj ljubavi, I, 6.

[5] Sveti Josemaría, Bilješke s razmatranja, 12. travnja 1937.

[6] Sveti Ivan Pavao II., homilija, 8. lipnja 1999.

[7] Sveta Katarina Sijenska, Pismo 119.

[8] Franjo, Angelus, 3. studenoga 2013.