• Domet jednoga svećenika
• Sjećanje na vlastito zvanje i zahvalnost za njega
• Ljubav prema ispovijedi
SVETI IVAN Marija Vianney, poznat kao sveti arški župnik, bio je francuski svećenik u malome selu Arsu, u kojem je proveo gotovo 42 godine. Kada je stigao u to mjesto, koje je imalo tek nešto više od 200 stanovnika, generalni vikar biskupije rekao mu je: „U toj župi ima malo ljubavi prema Bogu; vi ćete biti onaj koji će je ondje unijeti.”[1] Novi je župnik nastojao raspaliti srca svojih vjernika sakramentima, propovijedanjem i svojom osobnom pokorom. Nije imao veliku formalnu naobrazbu, ali njegova prisna sjedinjenost s Bogom nije preobrazila samo Ars, nego i ostatak Francuske, a danas je on uzor svećeništva cijelomu svijetu.
U godinama nakon njegova dolaska velik je broj ljudi počeo pristizati u Ars, privučen svetošću toga svećenika koji je bio „zadivljujući po svojoj pokori, tako prisan s Bogom u molitvi, izniman po svome miru i poniznosti usred pohvala mnoštva”.[2] Godine 1855. broj hodočasnika dosegnuo je dvadeset tisuća. „Crkva je bila dupkom puna cijeli dan, već od ranoga jutra. Ljudi su čekali u redu da prime sakramente. Klečali su u pobočnim kapelama, iza glavnoga oltara, u svetištu ili su stajali na crkvenim stubama.”[3]
Arškoga je župnika papa Pio XI. 1925. godine proglasio svetim i zaštitnikom svećenika. Sveti ga je Josemaría imenovao zagovornikom za odnose Opus Dei s dijecezanskim biskupima. Na spomendan svetoga Ivana Marije Vianneya poticao je svoju djecu da mu se utječu kako bi molila za svećenike. Molio ih je i da svećenike nastoje pratiti svojom ljubavlju, svjesna svega dobra koje svet svećenik može učiniti, a i sâm je poznavao neke svećenike koji su ostali posve sami. Jednom je rekao: „Sve što pomaže svećenicima pomaže njihovu spasenju. A spasiti svećenika znači spasiti tisuće duša.”[4] Život svetoga Ivana Marije Vianneya pokazuje nam kakav domet može imati svet svećenik čija je najveća želja po sakramentima voditi ljude k Bogu.
ŽIVOT arškoga župnika nije protjecao bez poteškoća. Dok je bio u sjemeništu, neki ga profesori nisu smatrali prikladnim za studij priprave za svećeništvo jer rezultati njegovih ispita nisu bili osobito dobri. Nedugo nakon dolaska u selo Ars morao je podnositi klevete raznih župljana, ali i drugih svećenika iz obližnjih mjesta. Štoviše, u više je navrata čak i tjelesno iskusio đavlov gnjev. No znao je da će Bog pobijediti u njegovoj slabosti. Budući da ga je Bog pozvao na svećeništvo, On će ga uvijek podržavati.
Na svakom putu odgovora na poziv dolaze trenuci kušnje. Situacije u kojima nas umor jače pritišće ili nam se čini da smo izgubili iz vida orijentire koji su nas dotad vodili našim putem. Tada je čas da se sjetimo prvoga poziva, da se vratimo „onom blistavom svjetlu kojim me Božja milost dotaknula na početku puta. Od toga plamena mogu upaliti vatru za danas i za svaki dan te donijeti toplinu i svjetlo svojoj braći i sestrama. Taj plamen užiže poniznu radost, radost koju žalost i tjeskoba ne mogu pomutiti, radost dobru i vedru.”[5]
Uz sjećanje na taj prvi poziv, ohrabrenje nam može donijeti i sjećanje na sve ljude kojima smo pomogli. „Kako je lijepo kada ostarjeli svećenik vidi onu djecu – danas već odrasle ljude – koju je nekoć davno krstio ili kada ga ona posjete te mu sada sa zahvalnošću predstavljaju vlastitu obitelj!”[6] Naš „da” Bogu ima odjeke koje nikada ne shvaćamo do kraja, ali kada katkad ugledamo nešto od ploda svoje vjernosti, sa svetim Pavlom kažemo: »ne prestajem zahvaljivati za vas« (Ef 1, 16). Zahvalnost za zvanje koje nam je Bog dao, i koje je duboko utjecalo na druge, vodit će nas k tomu da prepoznajemo znakove Božje ljubavi koji nam pristižu svakoga dana i koji nas učvršćuju na našem putu.
LJUBAV PREMA sakramentu pomirenja bila je jedna od istaknutih značajki života svetoga Ivana Marije Vianneya. „Osobito me se dojmilo njegovo herojsko služenje u ispovjedaonici”, rekao je sveti Ivan Pavao II. „Taj ponizni svećenik, koji je ispovijedao više od deset sati na dan, malo jedući i spavajući tek nekoliko sati, uspio je u teškome povijesnom trenutku potaknuti svojevrsnu duhovnu revoluciju u Francuskoj, i ne samo ondje. Tisuće su ljudi prolazile kroz Ars i klečale uz njegovu ispovjedaonicu.”[7]
Arški je župnik običavao govoriti da, kada pristupamo sakramentu pokore, skidamo Isusa s križa. U tom sakramentu dopuštamo da nas Krist iscijeli; odgovaramo na poziv na obraćenje koji nam On upućuje, misleći jedino na naše dobro. „To nastojanje oko obraćenja nije samo ljudsko djelo: pokret je ‚raskajanog srca’ (Ps 51, 19), što ga milost privlači i potiče da odgovori milosrdnoj ljubavi Boga koji nas je prvi ljubio (usp. 1 Iv 4, 10).”[8] Čineći tako, nalazimo radost, mir i obnovljene želje da kročimo putem svetosti. Sveti je Josemaría iz vlastita iskustva napisao: „‚Blagoslovljen Bog!’, rekao si u sebi kad si dovršio svoju sakramentalnu ispovijed. I pomislio si: kao da sam se upravo nanovo rodio. Zatim si mirno nastavio: ‚Domine, quid me vis facere? – Gospodine, što želiš da učinim?’”[9]
„Ono što je važno u životu svakoga muškarca i svake žene nije to da nikada više ne padnu na putu. Važno je uvijek iznova ustati, a ne ostati ležati na tlu i lizati svoje rane.”[10] Sveti Ivan Marija Vianney omogućio je da Božje milosrđe dosegne tisuće duša. Mnogim je ljudima, koji su pod teretom svojih grijeha izgubili nadu, pomogao da ustanu. Uz njegovu i Gospinu pomoć uvijek ćemo iznova počinjati, znajući da se Krist nikada ne umara opraštati nam.
[1] Usp. François Trochu, Župnik Arški.
[2] Sveti Ivan Pavao II., Pismo svećenicima, 16. ožujka 1986.
[3] Bruce Marshall, „Arški župnik”, u: Clare Boothe Luce (ur.), Saints for the Present, str. 293-316.
[4] Sveti Josemaría, Bilješke s obiteljskog susreta, 28. ožujka 1969.
[5] Franjo, homilija, 19. travnja 2014.
[6] Franjo, Pismo svećenicima, 5. kolovoza 2019.
[7] Sveti Ivan Pavao II., Dar i otajstvo, Image Books, str. 57.
[8] Katekizam Katoličke Crkve, br. 1428.
[9] Sveti Josemaría, Kovačnica, br. 238.
[10] Franjo, Božje je ime Milosrđe, pogl. 6.