• Kukolj Zloga.
• Iskustvo napasti
• Sijanje mira i radosti.

KAD je mnoštvo koje je slušalo Isusa otišlo, učenici Ga mole da im objasni značenje prispodobe o žitu i kukolju. Pripovijedajući tu prispodobu, Gospodin je isticao činjenicu da će dobro i zlo supostojati na zemlji sve do svršetka vremena. No sada je tumači potpunije, jasno dajući do znanja da Njegove riječi imaju alegorijsko značenje. Onaj koji sije dobro sjeme jest Sin Čovječji, njiva je svijet, dobro sjeme sinovi su Kraljevstva, a kukolj su sinovi Zloga. I taj je kukolj imao svojega sijača, đavla, kojega Krist naziva »neprijateljem« (Mt 13, 39).

Zlo prisutno u svijetu i u našim životima nije djelo Božje, nego đavlovo. Najveća je njegova lukavost navesti nas da povjerujemo kako on ne postoji. Poput neprijatelja iz prispodobe, on sije dok drugi spavaju, ne privlačeći pozornost, „poput zmije koja nečujno ubrizgava otrov“.[1] Zato dobro činimo kada bdijemo nad svojim srcem i svojim postupcima, jer nas đavao obično nastoji udaljiti od Boga napastujući nas u malim svakodnevnim stvarima.

Đavao osobito nastoji sijati razdor na njivama svijeta, to jest razarati ljubav i zajedništvo među ljudima, kako bi proklijali nepovjerenje i podjela. S tim u vezi sačuvane su neke osobne bilješke svetoga Josemaríje koje odražavaju njegovu borbu da spriječi Zloga da posije kukolj u njegovo vlastito srce: „Bit ću vrlo pažljiv u svemu što se tiče donošenja sudova o ljudima, ne dopuštajući sebi lošu misao o bilo kome, čak i ako njegove riječi ili djela pružaju razuman temelj za takav sud.“[2] A zatim je zabilježio niz praktičnih odluka: „1) Prije nego što započnem razgovor ili pođem nekomu u posjet, uzdignut ću srce Bogu. 2) Neću biti tvrdoglav, čak i ako imam mnogo razloga za to. Svoje ću mišljenje iznijeti samo ako je to na slavu Božju, ali bez ustrajavanja. 3) Neću iznositi negativne kritike: kada ne mogu pohvaliti, šutjet ću.“[3] I mi možemo razmisliti o tome kako u svojem unutarnjem svijetu i oko sebe nastojimo jačati ljubav i zajedništvo s drugima, kako bismo sijanje zla učinili besplodnim.

SVI MI imamo iskustvo došaptavanja koja đavao pobuđuje u našim srcima. I sam je Isus iskusio napasti kada se povukao u pustinju. Istodobno znamo da su moć i utjecaj Zloga ograničeni, jer je Bog sišao na zemlju »da smrću obeskrijepi onoga koji imaše moć smrti, to jest đavla, pa oslobodi one koji – od straha pred smrću – kroza sav život bijahu podložni ropstvu« (Heb 2, 14-15). Krist je jedini Gospodin. Sotona je, na koncu, samo stvorenje. Istina je da mu je dopušteno činiti zlo iz razloga koje možda ne razumijemo u potpunosti i koji su u konačnici povezani s otajstvom naše slobode. No istina je i to da nam Bog daje dovoljno snage da nadvladamo svaku napast te da je, čak i kada bismo podlegli, Njegovo milosrđe veće od svakoga grijeha.

Napasti same po sebi nisu zle: one su kušnje u kojima možemo rasti u ljubavi prema Bogu i u krjeposti. Stoga, kada se s njima suočavamo kao s onim što doista jesu (prilikama da se tješnje sjedinimo s Bogom), nećemo dopustiti da nas svladaju strah ili iznenađenje. Pobjeda đavla ne sastoji se uvijek u tome da nas navede na pad, nego u tome da nam oduzme mir, da nas uvjeri kako s takvim sklonostima nije moguće živjeti blizu Boga. Sveti Josemaría govorio je da se osjeća „sposobnim počiniti najveće grozote“.[4] I dodao je da upravo u priznavanju vlastite slabosti nalazimo svoju snagu. To nas potiče da budemo iskreni i da molimo Gospodina i druge za pomoć, da imamo više razumijevanja za mane i borbe drugih ljudi te da se pouzdajemo u Božju milosrdnu ljubav.

KRŠĆANSKI ŽIVOT ne svodi se na borbu protiv zla. Sveti Josemaría rado je razmišljao o prvim kršćanima kao o sijačima mira i radosti: „Obitelji koje su živjele u sjedinjenju s Kristom i koje su Ga obznanjivale drugima. Male kršćanske zajednice koje su bile središta širenja Evanđelja i njegove poruke. Obitelji koje se nisu razlikovale od drugih obitelji onoga vremena, ali su živjele novim duhom koji se širio na sve koji su s njima dolazili u dodir.“[5] Oni su zacijelo bili svjesni djelovanja Zloga u svijetu, a iskusili su ga i u vlastitim životima, no ta ih stvarnost nije navela da postanu pesimistični ili bojažljivi. U Djelima apostolskim vidimo čak i to da su ih napadi koje su trpjeli od vlasti u jednome gradu potaknuli da Evanđelje propovijedaju u drugim mjestima (usp. Dj 8, 1-4).

Prvi kršćani znali su da se ne bore sami. Bili su dio zajednice koja ih je poticala da šire mir i radost. Dijeleći Kruh i Riječ, nalazili su snagu koja im je pomagala ostati sjedinjeni. Znali su da jedni od drugih mogu primati ohrabrenje i istodobno su osjećali odgovornost da skrbe za male svakodnevne pojedinosti koje učvršćuju pripadnost obitelji. „Zajednica koja njeguje male pojedinosti ljubavi, čiji članovi skrbe jedni za druge te stvaraju otvoreno i evangelizacijsko okružje, mjesto je gdje je prisutan uskrsli Gospodin koji je posvećuje prema Očevu naumu. Ima trenutaka kada nam se, darom Gospodinove ljubavi, usred tih malih pojedinosti daruju utješna iskustva Boga.“[6] Marija će nam pomoći da imamo srce pozorno na te male pojedinosti, kako bismo mogli širiti mir i radost u dušama onih koji nas okružuju.

[1] Franjo, audijencija, 15. svibnja 2019.

[2] Sveti Josemaría, Osobne bilješke, br. 389, 14. studenoga 1931. Citirano u: Put. Kritičko-povijesno izdanje, br. 442.

[3] Sveti Josemaría, Osobne bilješke, br. 399, 18. studenoga 1931. Citirano u: isto, br. 443.

[4] Sveti Josemaría, Razgovarati s Bogom, br. 163.

[5] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 30.

[6] Franjo, Gaudete et exsultate, br. 145.