•  Zrno gorušice.
• Kvasac u brašnu.
• Pouzdanje u Božju plodnost.

KAKO bi opisao logiku po kojoj djeluje njegovo kraljevstvo, Gospodin se služi prispodobom o zrnu gorušice. „Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek uze zrno gorušice i posija ga na svojoj njivi; ono je, istina, najmanje od svih sjemenja, ali kad uzraste, veće je od vrtnog bilja; postane stablo te ptice nebeske dolaze i gnijezde se na njegovim granama” (usp. Mt 13, 31–32). Na Istoku se ta biljka uzgajala – biljka čije je sjeme bilo simbolom malenosti; štoviše, u svakodnevnom se govoru za nešto što je vrlo sitno često govorilo da je „maleno poput zrna gorušice”. Ipak, biljka koja bi iz njega izrasla postajala je iznimno velika: dosezala je visinu od tri ili četiri metra, imala drvenasto deblo, a njezine su grane pružale utočište pticama.

Zrno gorušice, sitno poput glavice pribadače, u sebi nosi golemu životnu snagu: pozvano je širiti se i u svoj život primiti živote mnogih drugih bića. Zato ono služi kao simbol Kraljevstva Božjeg. Kako bi omogućio njegov rast na zemlji, Isus nije provodio program političke prevlasti, nije pokrenuo snažnu medijsku kampanju niti se odlučio senzacionalno objaviti cijelom svijetu, iako je to mogao učiniti. Naprotiv, njegov je plan bio započeti s malenim sjemenom: dvanaestoricom ribara, nekolicinom žena – od kojih su neke ostale bezimene, barem nama – i mnogim drugim učenicima koji nisu uživali nikakav poseban društveni ili kulturni ugled. Svi su oni bili njegovi svjedoci. Njihova je snaga ležala u autentičnosti njihova života – u tome kako su, potaknuti ljubavlju, sve do kraja živjeli ono što im je Krist otkrio svojim djelima i riječima.

Danas, baš kao i u prošlosti, stablo gorušice i dalje raste na poljima Bliskog istoka, a danas, baš kao i u prošlosti, Kraljevstvo Božje u sebi nosi snagu da se nastavi širiti cijelim svijetom: „Kraljevstvo je milost, Božja ljubav prema svijetu, izvor mira i pouzdanja za nas”[1]; no istodobno, ono je nešto što nas Isus poziva aktivno tražiti – štoviše, učiniti glavnom težnjom našeg života: „Tražite najprije Kraljevstvo Božje i njegovu pravednost” (Mt 6, 33). Ako doista težimo tome i s ljubavlju vodimo svakodnevne, male bitke za svetost, oko nas će nicati obilni plodovi dobrote i kršćanskoga života, čak i bez naše svijesti o tome.

"ISPRIČAO im je drugu prispodobu: 'Kraljevstvo je nebesko kao kad žena uzme kvasac i umijesi ga u tri mjere brašna dok sve ne uskisne'" (Mt 13,33). To vrlo kratko Gospodinovo poučavanje slično je prispodobi o gorušičinu zrnu, koja joj prethodi u Evanđelju po Mateju. Ponovno se javlja misao da će iz nečega malenoga nastati nešto veliko. No, ovdje postoji i dodatna nijansa: neće doći samo do rasta, već i do duboke preobrazbe.

Božja milost, vjera i ljubav preobražavaju nas osobno, u onoj mjeri u kojoj ih prihvaćamo i dopuštamo im da rastu u našim srcima. A takav način života – sve veće poistovjećivanje s Evanđeljem – nužno donosi duboke promjene i u svijetu koji nas okružuje. To se događa još od prvih dana Crkve: prvi kršćani – kako je objasnio sveti Josemaría – "nisu imali, zbog svog nadnaravnog poziva, nikakve društvene ili ljudske programe koje bi provodili; ipak, bili su prožeti duhom, shvaćanjem života i svijeta, što je neizbježno imalo posljedice na društvo u kojem su se kretali"[2]. Bili su obični građani i to su ostali i nakon što su primili vjeru; štoviše, cijelo je njihovo postojanje poprimilo novo značenje, a to je obnavljalo svijet u kojem su živjeli, čovjeka po čovjeka.

Značajno je da Isus u ovoj prispodobi prikazuje ženu koja mijesi kruh – možda dio za svoju obitelj, a ostatak za prodaju – jer tri mjere brašna koje miješa s kvascem čine desetke kilograma tijesta. To nas također podsjeća da obični kršćani preobražavaju svijet svakodnevnim radom obavljenim iz ljubavi prema Bogu i bližnjima; tako možemo donijeti Evanđelje mnogim ljudima. "Neka se naša srca ispune radošću pri pomisli da smo upravo to: kvasac koji čini da tijesto uskisne. Naš život nije život sebičnosti: to je borba na prvoj crti, način uranjanja u društvene tokove uz ostajanje neprimijećenima; to je dopiranje do svakog srca i vršenje velikog djela preobrazbe svakog od njih u dobar kruh – kruh koji postaje mir – radost i mir – svih obitelji i svih naroda"[3].

"SVE je to Isus govorio mnoštvu u prispodobama", kaže sveti Matej, "i bez prispodoba nije im ništa govorio" (Mt 13, 34). I mi danas ponovno slušamo Gospodinove prispodobe kako bi one mogle uroditi plodom – plodom nade – u našim dušama. Prošla su dva tisućljeća kršćanstva; sićušno sjeme izraslo je i proširilo se na pet kontinenata, a kvasac je učinio da naraste tijesto bezbrojnih naroda i kultura. Ipak, to je bilo moguće jer je Kraljevstvo raslo od srca do srca, u životu svake osobe – počevši od one koja želi prenijeti radost Evanđelja u svaki kutak svijeta.

Mnogo toga još treba učiniti – a istodobno i obnoviti – počevši od naših vlastitih života. Štoviše, ono što se činilo postignutim ne traje uvijek. Baš kao što nije lako u potpunosti utjeloviti Evanđelje u vlastitom životu, tako ni apostolsko poslanje koje je Bog povjerio svakom kršćaninu nije lišeno poteškoća: "Neprestano se javljaju nove poteškoće, kao i iskustvo neuspjeha te ljudska malodušnost koja uzrokuje toliku bol. Svi iz iskustva znamo da ponekad neki posao ne donosi zadovoljstvo kojem smo se nadali; plodovi su oskudni, promjene spore, a čovjek dolazi u napast da klone duhom"[4].

U tim trenucima – kada se možda osjećamo obeshrabreno – vjera nas potiče da se pouzdamo u životnu snagu onog sićušnog sjemena u našim srcima te u moć one šake brašna da ukvasi veliku količinu tijesta. Čak i kada se naš rad čini besplodnim ili kada je zadaća pred nama golema u usporedbi s onim što možemo učiniti, imamo sigurnost "da Bog može djelovati u svakoj okolnosti, čak i usred prividnih neuspjeha, jer 'ovo blago nosimo u zemljanim posudama' (2 Kor 4, 7). Ta je sigurnost ono što nazivamo 'osjećajem otajstva'. To je pouzdano znanje da će svatko tko se iz ljubavi daruje i prepušta Bogu nedvojbeno donijeti plod (usp. Iv 15, 5)." "Takva plodnost često je nevidljiva i neopipljiva; ne može se izmjeriti"[5]. Nijedan čin učinjen iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu nije uzaludan. Ponekad nećemo izravno vidjeti plodove; ponekad će doći na neočekivane načine, no uvijek će poticati rast u našim srcima. Možemo se obratiti Mariji kako bi nam pomogla uzdati se u plodove koji će rasti u našim životima ako ostanemo blizu njezinu Sinu.

[1] Sveti Ivan Pavao II., Opća audijencija, 6.-XII.-2000.
[2] Sveti Josemaría, pismo 29.
[3] Sveti Josemaría, Pismo 1, br. 5c.
[4] Franjo, Evangelii Gaudium, n. 277.
[5] Ibidem, br. 279.