• Neslućena dimenzija svakodnevnoga života
• Normalnost svetaca
• Vjera u običnom životu
SVETI LUKA nam kazuje da je Isusu bilo oko trideset godina kada je započeo svoje javno djelovanje (usp. Lk 3, 23). Do tada je Gospodin živio sa svojom obitelji, najprije u Betlehemu, a potom, nakon kratkoga boravka u Egiptu, u selu zvanom Nazaret. Jednoga je dana Isus napustio svoj dom i otišao u Judejsku pustinju da Ga Ivan krsti. Kasnije se nastanio u Kafarnaumu, kamo se nakon svojih apostolskih putovanja vraćao otpočinuti s učenicima.
Jednom se prigodom Gospodin vratio u Nazaret, zaustavivši se ondje na proputovanju kroz gradove i sela Galileje. Vraćao se u mjesto koje je dugi niz godina bilo Njegov dom, ali sada kao Učitelj o kojemu su svi govorili. Glas o Njegovu naučavanju i Njegovim čudesima išao je pred Njim. Toliko da su se Njegovi sumještani čudili i govorili: »Odakle ovomu ta mudrost i te čudesne sile? Nije li ovo drvodjeljin sin? Nije li mu majka Marija, a braća Jakov, i Josip, i Šimun, i Juda? I sestre mu nisu li sve među nama? Odakle mu sve to?« (Mt 13, 54-56).
Posao, obitelj, prijateljstvo, društveni odnosi… Isusovi nam susjedi pokazuju okruženje u kojemu se odvijao Gospodinov život tijekom tih prvih trideset godina. I oni su iznenađeni. No sve te djelatnosti, tako obične u očima svih, imale su otkupiteljsko značenje. Sati provedeni u radionici, razgovori s prijateljima, obiteljska okupljanja… Sve je to pridonosilo spasenju čovječanstva i ponovnoj uspostavi našega zajedništva s Bogom.[1] Krist nam tako pokazuje da i naš svakodnevni život može imati dublju dimenziju od one koja se može zamijetiti na prvi pogled. „Činjenica da je Isus odrastao i živio jednako kao mi pokazuje nam da ljudsko postojanje i sve obične ljudske djelatnosti imaju božansko značenje. Koliko god o svemu tome već bili razmišljali, trebali bismo se uvijek iznova zadiviti kada pomislimo na trideset godina skrovitosti koje čine veći dio Isusova života među ljudima. Živio je u skrovitosti, ali za nas je to razdoblje puno svjetla. Ono rasvjetljuje naše dane i ispunja ih smislom, jer mi smo obični kršćani koji vode običan život, jednako kao milijuni drugih ljudi diljem svijeta.”[2]
ISUSOVI SUMJEŠTANI nisu bili kadri prepoznati svetost skrivenu u Njegovu običnom životu, jednakom onomu koji su i sami vodili, a kojega su godinama bili svjedoci. I »sablažnjavahu se zbog njega« (Mt 13, 57). Gospodin se poslužio narodnom izrekom kako bi im pomogao uvidjeti da je njihova reakcija u nekom smislu bila tek „prirodna”: »Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i u svom domu« (Mt 13, 57).
Kao i Isusove susjede, i nas katkad može iznenaditi mogućnost takve „normalne svetosti”. Mogli bismo pomisliti da za svetost moramo učiniti neko veliko djelo ili voditi savršen i besprijekoran život. Zapravo, hvala Bogu, u svojem svakodnevnom životu možemo promatrati mnoge ljude koji nam svojim poslovima, obavljanima s ljubavlju, pokazuju „normalnost” kršćanskoga života. Papa Franjo je napisao: „Volim promatrati svetost prisutnu u strpljivosti Božjega naroda: u onim roditeljima koji s golemom ljubavlju odgajaju svoju djecu, u onim muškarcima i ženama koji naporno rade kako bi uzdržavali svoje obitelji, u bolesnima, u ostarjelim redovnicima i redovnicama koji nikada ne gube osmijeh. U njihovoj svakodnevnoj ustrajnosti vidim svetost Crkve koja vojuje. Vrlo često je to svetost naših prvih susjeda, onih koji, živeći među nama, odražavaju Božju prisutnost… Dopustimo da nas potaknu znakovi svetosti koje nam Gospodin pokazuje preko najponiznijih članova toga naroda.”[3]
U mnogim smo slučajevima te „znakove svetosti” prvi put vidjeli u svojim roditeljima. Upravo su oni u nas posijali sjeme vjere i odgajali nas ne žaleći pritom nikakve žrtve. Tako je bilo, primjerice, sa svetim Josemaríjom. U mladenačkim godinama nije razumio neke postupke svojih roditelja te se u sebi protiv njih bunio. No s godinama je postajao sve svjesniji svetosti koja mu je bila skrivena. „Sada to vidim, i to svakim danom sve jasnije, sa sve većom zahvalnošću Gospodinu, svojim roditeljima, svojoj sestri Carmen… Našao sam dobre uzore blizu svojega srca: ljude koji su jednostavno, s plemenitom radošću prihvaćali nedaće, koji nisu preuveličavali težinu svetoga križa niti zanemarivali svoje obveze. Moji roditelji, moji tihi, junački roditelji, moj su veliki ponos.”[4]
SVETI MATEJ zaključuje svoje izvješće riječima da Isus »ne učini ondje mnogo čudesa zbog njihove nevjere« (Mt 13, 58). Sveti Marko u usporednom odlomku dodaje da se sam Gospodin čudi nevjeri svojih nekadašnjih susjeda (usp. Mk 6, 6). U cijelom evanđelju vidimo kako je Krist u više navrata iznenađen pomanjkanjem vjere na koje nailazi. Opetovano se obraća narodu ili svojim učenicima prigovorom punim čuđenja: »Malovjerni!« (Mt 14, 31; Mt 16, 8; Mt 17, 20; Lk 12, 28); »Ako ne vidite znamenja i čudesa, ne vjerujete!« (Iv 4, 48).
Isus nas uči da je vjera krjepost koju valja vježbati u svakodnevnom životu. S ljudskoga gledišta mogli bismo misliti da su nam potrebni izvanredni i zadivljujući događaji kako bi se rasplamsala naša vjera. No Gospodin ima drukčiji pogled. On ljubi ono obično jer u njemu neprestano vidi čudesno djelovanje svojega Oca i poziv na suradnju s Njim: »Pogledajte ptice nebeske! … pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac« (Mt 6, 26); »Promotrite poljske ljiljane … ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih« (Mt 6, 28-29); »Otac moj sve do sada radi pa i ja radim« (Iv 5, 17).
U tijesnom sjedinjenju s Isusom pozvani smo dopustiti da se Njegov božanski život ukorijeni u običnim okolnostima našega vlastitog života, u neprestanom vježbanju vjere, a s njome i nade i ljubavi. „Svi će dakle Kristovi vjernici, ma kakvi bili uvjeti, dužnosti i okolnosti njihova života — i upravo po svemu tome — iz dana u dan sve više rasti u svetosti ako sve primaju s vjerom iz ruke nebeskoga Oca i surađuju s božanskom voljom. U toj će vremenitoj službi svim ljudima očitovati ljubav kojom je Bog ljubio svijet.”[5] Bog, naš Otac, brižno čuva svaki trenutak našega svakodnevnog postojanja, kao što je to činila Djevica Marija tijekom skrovitih godina svojega Sina. Dok »Isus napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi« (Lk 2, 52), Njegova je majka bila duboko svjesna te svakodnevne svetosti i brižno ju je čuvala u svome srcu (usp. Lk 2, 51). Gospa će nam pomoći otkrivati svetost onoga što je obično i u svakome od naših dana iznova proživljavati skroviti Isusov život.
[1] Usp. Katekizam Katoličke Crkve, br. 517-518.
[2] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 14.
[3] Franjo, Gaudete et exsultate, br. 7-8.
[4] Sveti Josemaría, citirano u: Andrés Vázquez de Prada, Utemeljitelj Opus Dei, sv. 1, str. 60-61.
[5] Drugi vatikanski koncil, dogm. konst. Lumen gentium, br. 41.