• Crkva, ribarska mreža

• Svetost koja odražava Kristovo lice

• Vrata su širom otvorena

NEKI OD APOSTOLA bili su ribari na Galilejskom moru. Živeći s njima, Isus se upoznao s poslovima njihova zanata, a putovanja u druge gradove uz obalu možda su Ga dovodila u dodir i s drugim ribarima. U svakom slučaju, mnogi od onih koji su dolazili slušati Njegovo propovijedanje živjeli su u selima oko jezera. Stoga ne čudi što Učitelj svoj nauk oslikava primjerima lađa, mreža i riba: »Kraljevstvo je nebesko kao kad mreža bačena u more zahvati svakovrsne ribe. Kad se napuni, izvuku je na obalu, sjednu i skupe dobre u posude, a loše izbace« (Mt 13, 47-48).

Isus uspoređuje svoje Kraljevstvo s mrežom koja hvata svakovrsne ribe. Apostoli su iz iskustva znali da u jezeru živi mnogo vrsta riba i da nisu sve jednake kakvoće. Kad bi bacili mrežu i izvlačili je, ne bi se zaustavljali da se brinu o tome što love: time će se pozabaviti poslije, na obali, kad dođe vrijeme razvrstavanja. Izvukavši mrežu na pijesak, počeli bi razvrstavati ribe: dobre bi skupljali u košare, a loše izbacivali.

Mreža je, u određenom smislu, slika Crkve. I u Crkvi supostoje svakovrsne ribe, i tako će biti do konca vremena. Mi sami, nastojeći rasti u poniznosti, trudimo se ne biti onaj dio koji se izbacuje. Crkva je „svet narod, sastavljen od stvorenja sa slabostima. To prividno proturječje označava jedan vid otajstva Crkve”, govorio je sveti Josemaría. „Crkva, koja je božanska, ujedno je i ljudska, jer je sačinjavaju ljudi, a ljudi imaju svoje nedostatke: svi smo mi ljudi prah i pepeo.”[1] Istodobno znamo da te slabosti nisu konačna slika naroda Božjega. Po Njegovoj milosti uvijek možemo zapaziti znakove svetosti u ljudima koji nas okružuju i na koje se oslanjamo; oni nam pokazuju „najljepše lice Crkve”.[2]

CRKVA je sveta jer je svet njezin utemeljitelj, Krist. „Krist, koji je sam sebe predao za nju da bi je posvetio, sjedinio ju je sa sobom kao svoje tijelo i obdario je darom Duha Svetoga na slavu Božju.”[3] Mi, njezina djeca, ljubimo je jer je u njoj Isus i jer u njoj nalazimo sredstva posvećenja: nauk Crkve i sakramente.

Mi kršćani pozvani smo nastojati postići tu svetost. No nije riječ o tome da vodimo savršen život, bez nedostataka; Crkva je, naime, sveta i onda kad u njoj ima ljudi sa slabostima. Stoga za svetost nije toliko presudan izostanak pogrešaka – cilj koji je nemoguće postići – koliko gorljiva želja da ostanemo u jedinstvu s Kristom, tako da On preuzme uzde našega života, jednako kao što upravlja i Crkvom.

„Mjera svetosti proizlazi iz stasa koji Krist postiže u nama, iz toga koliko, snagom Duha Svetoga, čitav svoj život oblikujemo po Njegovu.”[4] Svaki svetac odražava Isusovo lice. Tako je svetost, prije svega, „iskustvo otajstava Kristova života u sjedinjenju s Njime. Sastoji se u tome da se na jedinstven i osoban način sjedinimo s Gospodinovom smrću i uskrsnućem, da neprestano s Njime umiremo i iznova ustajemo. No može značiti i to da u vlastitom životu odražavamo različite vidove Isusova zemaljskoga života.”[5] Razmatranje Kristovih otajstava pomoći će nam da ih utjelovimo u svojoj svakodnevici, u skladu s vlastitim temperamentom i načinom bivanja, koji nastojimo pročišćavati. Čestim čitanjem evanđelja možemo ispuniti svoje srce Kristovim načinom bivanja, tako da se Njegova slika oblikuje u nama i odražava u svijetu.

U CRKVI supostoje ljepota svetosti i ružnoća grijeha; veličina velikodušnih srdaca i niskost drugih; jakost koja može biti herojska i slabost koja može završiti izdajom. Stoga je naša Majka Crkva sveta, a istodobno u svojim vjernicima uvijek potrebna čišćenja i obraćenja. U svakom slučaju, osim što sami ponizno težimo za svetošću, „kada Gospodin dopusti da se pokaže ljudska slabost, naša reakcija treba biti ista kao da vidimo svoju majku bolesnu ili prezrenu: ljubiti je još više, iskazati joj još veću ljubav, i izvana i iznutra. Ako ljubimo Crkvu, nikada se u nama neće javiti bolesno zanimanje da kao pogreške Majke iznosimo slabosti neke njezine djece.”[6]

Krist je često govorio da nije došao liječiti zdrave, nego bolesne. Svojim riječima i djelima pokazivao je da su Mu grešnici važniji od onih koji su se smatrali pravednima. U svojem svakodnevnom životu Učitelj se nije ustručavao približiti onima koji su se, izvana gledano, mogli činiti dalekima od Boga. Njima je upućivao svoje riječi, pozivajući ih da žive s Njime i slijede Ga.

Obitelj koju je Isus oblikovao sa svojim sljedbenicima nije bila zajednica savršenih muškaraca i žena, zatvorena u samu sebe. I Crkva je pozvana biti kuća otvorenih vrata, kako bi mogli ući svi koji žele, bez ikakve razlike, jer Božje milosrđe hoće »da se svi ljudi spase« (1 Tim 2, 4). I vrata našega srca trebala bi uvijek biti otvorena kako bi svatko mogao utažiti svoju žeđ za Bogom. Možemo moliti Mariju, Majku Crkve, da nam pomogne da u svojem životu odražavamo lice svetoga naroda Božjega.

[1] Sveti Josemaría, Ljubiti Crkvu, br. 6.

[2] Franjo, Gaudete et exsultate, br. 9.

[3] Lumen gentium, br. 39.

[4] Benedikt XVI., audijencija, 13. travnja 2011.

[5] Franjo, Gaudete et exsultate, br. 20.

[6] Sveti Josemaría, Ljubiti Crkvu, br. 7.