- Isus je Kralj svemira i svakoga od nas
- Ne bojati se Suda
- Krist se poistovjećuje sa svojim ovcama
SVETKOVINA Krista Kralja označava kraj liturgijske godine. Posljednjih nekoliko tjedana, tijekom kojih nas je Crkva pozivala na razmišljanje o različitim važnim istinama, vodi nas do sigurnosti da je Isus Krist Gospodar kako cjelokupne povijesti tako i naših osobnih života. „Svemogući vječni Bože”, molimo u zbornoj molitvi, „svome ljubljenom Sinu dao si svu vlast na nebu i na zemlji i postavio ga glavarom cijelom svijetu. Molimo, oslobodi sva stvorenja iz ropstva zla da tebi jedinome služe i tebe bez kraja slave.” Ništa što se događa ne izmiče Njegovu znanju. Nijedan naš napor ni jedna naša želja nisu izgubljeni, jer On upravlja svime.
„Regnare Christum volumus” („Želimo da Krist kraljuje”) bilo je biskupsko geslo koje je izabrao bl. Álvaro del Portillo. To je jedna od strelovitih molitava koje je sveti Josemaría ponavljao od rane mladosti: „Krist treba kraljevati ponajprije u našoj duši. Ali što bismo Mu odgovorili kada bi nas upitao: ‚A kako Mi ti dopuštaš da kraljujem u tebi?’ Odgovorio bih da mi je za to potrebno mnogo Njegove milosti. Samo se tako svaki otkucaj moga srca i svaki dah, i najletimičniji pogled, najobičnija riječ i najosnovniji osjećaj mogu preobraziti u hosanu Kristu, mojemu Kralju.”[1]
„Danas nas Isus moli da Mu dopustimo postati našim kraljem. Kraljem koji nas je svojom riječju, svojim primjerom i svojim životom žrtvovanim na križu spasio od smrti i koji — taj kralj — pokazuje put izgubljenima, daje novo svjetlo našemu postojanju narušenom sumnjom, strahom i svakodnevnim kušnjama. No ne smijemo zaboraviti da Isusovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. On će dati novi smisao našemu životu — katkad stavljenom i na teške kušnje zbog naših pogrešaka i naših grijeha — jedino pod uvjetom da ne slijedimo logiku svijeta i njegovih ‚kraljeva’.”[2]
U DANAŠNJEM evanđelju Isus navješćuje kako će se odvijati sveopći sud. Sam će Isus, sjedeći na prijestolju slave svoje, ljude »jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca« (Mt 25, 32). Moglo bi nas iznenaditi što Isus u trenutku suda samoga sebe opisuje kao milosrdnoga pastira, a ne kao zastrašujućega suca. Njemu je do našega spasenja stalo još i više nego nama samima. On je pastir koji čini sve što je moguće kako bi ovce, kada zalutaju, vratio u stado. »Sam ću pasti ovce svoje«, čitamo u prvome čitanju, »i sam ću im dati počinka – riječ je Jahve Gospoda. Potražit ću izgubljenu, dovesti natrag zalutalu« (Ez 34, 15-16).
Sveti Josemaría podsjećao nas je da Bog „nije tiranski gospodar ni krut i neumoljiv sudac: On je naš Otac. Govori nam o našemu pomanjkanju velikodušnosti, o našim grijesima, o našim pogreškama; ali čini to zato da nas od njih oslobodi, da nam obeća svoje prijateljstvo i svoju ljubav. Svijest da je Bog naš Otac unosi radost u naše obraćenje: govori nam da se vraćamo u dom našega Oca.”[3] Stoga „slika Posljednjeg suda nije u prvom redu slika užasa već slika nade”.[4]
Kada djelujemo samo iz straha — bilo od moguće kazne, bilo od toga kako ćemo ispasti pred drugima, bilo iz drugih razloga — ne dajemo svojim djelima njihov puni smisao. Ono što činimo može izvana biti ispravno, ali s pogrešnom motivacijom teško ćemo se znati radovati dobru koje naša djela donose našemu životu. Zadovoljit ćemo se time da nastojimo izbjeći negativne posljedice. Zato nas Isus, predstavljajući se kao pastir-sudac, poziva da svoj konačni susret s Njim iščekujemo bez straha. Štoviše, bit će to radostan trenutak, jer ćemo promatrati Ljubav koja je dala smisao svim našim djelima. „Zar ne plamti u tvojoj duši želja za tim da tvoj Otac-Bog bude zadovoljan kad ti bude sudio?”[5]
ISUS HVALI one koji su Ga vidjeli u potrebi i priskočili Mu u pomoć. Kada ti pravednici upitaju kad su to učinili, jer se ne sjećaju, Isus ih uvjerava: »Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!« (Mt 25, 40). Slično, ali govoreći o suprotnome slučaju, onima koji su se propustili brinuti za slabe kaže: »Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.« (Mt 25, 45). Krist se ne predstavlja samo kao pastir; On se i poistovjećuje s ovcama svoga stada. Svaka gesta ljubavi ili odbacivanja koju učinimo prema svojoj braći, osobito potrebitima, kao da je upućena Njemu.
Gospodin zaključuje svoj navještaj Suda riječima da će oni koji su zanemarivali potrebe drugih otići »u muku vječnu, a pravednici u život vječni« (Mt 25, 46). Time potvrđuje: „Na kraju svoga života bit ćemo suđeni po ljubavi, to jest po svome konkretnom zalaganju da ljubimo Isusa i služimo Mu u svojoj najmanjoj i najpotrebitijoj braći i sestrama. Onaj prosjak, onaj potrebit čovjek koji pruža ruku jest Isus; onaj bolesnik kojega moram posjetiti jest Isus; onaj zatvorenik jest Isus; onaj gladni jest Isus.”[6] Krist pokazuje svoje kraljevanje svojom prisutnošću u slabima i ranjivima. Molimo Gospu da nam pomogne prepoznati njezina Sina u ljudima oko nas, znajući da je naša želja da im služimo jedan od načina iskazivanja ljubavi Kralju svemira.
[1] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 181.
[2] Papa Franjo, Angelus, 25. studenoga 2018.
[3] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 64.
[4] Papa Benedikt XVI., Spe salvi, br. 44.
[5] Sveti Josemaría, Put, br. 746.
[6] Papa Franjo, Angelus, 26. studenoga 2017.
