• Stav budnosti
• Krjeposti nas oslobađaju
• Krjeposti nas povezuju s drugima
NA PRAGU došašća, vremena koje nas uvijek ispunja nadom, čujemo posljednju poruku o budnosti. »Pazite na se da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama« (Lk 21, 34), opominje nas evanđelje ove subote. To su kratki i jasni savjeti koje čujemo izravno s Isusovih usana. Stav budnosti može se razumjeti na dva načina. S jedne strane, možemo biti budni poput stražara odgovornih za to da sve teče u redu i da se oglasi uzbuna kada se taj mir naruši. S druge strane, možemo biti budni poput ljudi koji bdiju i radosno iščekuju događaj koji su dugo priželjkivali. Drugi je slučaj povezan s blizinom važnoga događaja. Iščekivanje nam može čak i san oduzeti: ono što dolazi toliko nam je važno da ne želimo izgubiti usredotočenost te želimo izbjeći sve što bi nam moglo zakloniti pogled na ono što uistinu želimo.
Isus navodi tri jasna primjera. Ono što nas obično zapliće povezano je s pretjeranošću i sa stvarima koje nas neuredno preplavljuju. Naš se razum zamagljuje kada odustanemo od borbe za izgradnju dobrih navika, kada pokušavamo pobjeći od izazova svakodnevnoga života ili kada opsesivno razmišljamo o onome što nas brine. Stoga, želimo li njegovati stav budnog iščekivanja Gospodinova dolaska — bilo Njegova drugog dolaska na svršetku vremena bilo spomena Njegova prvog dolaska o Božiću — nastojat ćemo izbjegavati te moguće kamene spoticanja. Kako to učiniti? Isus nam daje odgovor u evanđelju: »Stoga budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega« (Lk 21, 36). Mogli bismo također reći, kao sveti Josemaría, da nam je „potrebna razboritost da zaštitimo svoju Ljubav. Moramo pomno bdjeti i ne dati se svladati strahu.”[1]
ŽARKO ŽELIMO ostati budni kako bismo primili Gospodina. Njegov skori dolazak obnavlja naše snage; spoznaja da nas jača Onaj koji nas čeka na cilju daje nam nadu. „Naša osobna sreća ne ovisi o uspjesima koje postižemo, nego o ljubavi koju primamo i o ljubavi koju dajemo”[2], a naša radost leži u odnosu koji njegujemo iščekujući Boga koji nas poziva da je dijelimo s drugima.
Ako se ne želimo zaplesti u ono što ne vodi Bogu, ključno je težiti životu budnosti po krjepostima. Po njima učimo primati Božju ljubav i davati je onima oko nas. Krjeposti su put prema slobodi jer nas oslobađaju od raznih oblika ropstva. Što je u životu važnije od slobode da dopustimo Kristu da dođe k nama? Na tom putu na kojem učimo tražiti ono što nas vodi Isusu krjeposti nam pomažu uživati svojevrsnu „sunaravnost” s istinskim dobrom. One nas čine sve sklonijima izabrati dobra koja nas približavaju Bogu i pomažu nam ustrajati u tom izboru.
Ljudske nas krjeposti osposobljavaju da možemo »stati pred Sina Čovječjega« (Lk 21, 36) i pomažu nam da s osobitom milošću nadvladamo svakodnevne terete. One su dio „pažnje” koju Gospodin od nas traži. Katkad se mogu činiti teretom, ali kada ih oživljuje ljubav, vode nas k tome da odražavamo jasniju sliku Isusa.[3] „Svaki te drugi teret pritišće i slama”, kaže sv. Augustin, „a Kristov ti teret olakšava breme. Svaki je drugi teret na tebi uteg, a Kristov su teret krila koja te uzdižu. Oduzmi krila — i past ćeš na zemlju. Vrati krila — i bit ćeš ponesen u visine.”[4]
KRJEPOSTI SU put prema tome da ljubimo dobro i uživamo u njemu. „‚Pondus meum amor meus’: moja je ljubav moja težina, govorio je sv. Augustin, ne misleći pritom samo na očitu činjenicu da nam je katkad teško ljubiti, nego na to da nas ljubav koju nosimo u srcu vodi naprijed, da nas ona nosi kamo god išli.”[5]
Krjeposti nas nikada ne osamljuju; naprotiv, nužno nas povezuju s drugima. „Moramo imati na umu da odlučivanje i odgovornost proizlaze iz osobne slobode svakoga pojedinca”, govorio je sveti Josemaría. „Krjeposti su stoga također korjenito osobne, tiču se osobe. Pa ipak, u ovoj velikoj bitci ljubavi nitko se ne bori sam. Nitko od nas, volim reći, nije osamljen stih. Na neki način uvijek jedni drugima ili pomažemo ili odmažemo. Svi smo karike istoga lanca. Molite sada zajedno sa mnom Gospodina da nas taj lanac usidri uz Njegovo Srce, sve dok ne dođe dan kada ćemo Ga zauvijek promatrati licem u lice na nebu.”[6] Nastojeći postati bolji, pomažemo drugima. Počinjati i ponovno počinjati, s radošću, pomaže nam promatrati Boga, čak i u ljudima oko nas.
Ljudske krjeposti pomažu nam dati najbolje od sebe, ali nas, što je još važnije, pripravljaju i za primanje nadnaravnih krjeposti vjere, nade i ljubavi, koje dolaze od Boga. Osposobljavaju nas da se otvorimo Božjoj ljubavi. Na kraju liturgijske godine njegujemo u srcu tu prisnu težnju: želju da cijelo naše postojanje bude za Boga, od najobičnijih gesta do najvažnijih odluka. Marija nam pomaže na tom putu, istom nježnošću kojom je njegovala Isusa, i često ćemo je promatrati u nadolazećem vremenu došašća.
[1] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 180.
[2] Mons. Fernando Ocáriz, pastirsko pismo, 1. studenoga 2019., br. 17.
[3] Usp. sveti Ivan Pavao II., Veritatis splendor, br. 64.
[4] Sv. Augustin, Govor 126.
[5] Mons. Fernando Ocáriz, pastirsko pismo, 9. siječnja 2018., br. 7.
[6] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 76.
