• Radost sedamdesetdvojice
• Mi smo nositelji te radosti
• Plod Duha Svetoga

SEDAMDESETDVOJICA učenika koje je Isus poslao vratila su se s poslanja puna oduševljenja. Sveti Luka pripovijeda: »Vratiše se zatim sedamdesetdvojica radosni govoreći: ‘Gospodine, i zlodusi nam se pokoravaju na tvoje ime!’« (Lk 10, 17). Učenici su bili zadivljeni onim što su doživjeli i duboko zahvalni Isusu. Bili su izabrani za odvažnu zadaću naviještanja novoga kraljevstva, koje se objavljivalo ne samo riječima nego i djelima koja su uvijek upućivala na Krista i preobražavala živote.

Radost je tema koja se ponavlja u evanđelju svetoga Luke, prisutna od početka do kraja: anđeo obećava radost Zahariji u Hramu navješćujući rođenje Ivana Krstitelja (Lk 1, 14); pojavljuje se u navještaju pastirima kraj jaslica (Lk 2, 10), a Ivan Krstitelj čak zaigra od radosti u Elizabetinoj utrobi (Lk 1, 44). Doznajemo i da je na nebu velika radost kada se grešnik obrati (Lk 15, 7.10), a srca učenika ispunila su se radošću kada su vidjeli uskrsloga Isusa (Lk 24, 41.52). Kao da nas evanđelist podsjeća da je istinski susret s Bogom uvijek praćen tom radošću srca.

Ipak, često se nađemo u napasti žalosti ili malodušnosti. U tim se trenutcima možemo s obnovljenim pouzdanjem uteći tišini molitve i, zajedno s Crkvom, približiti se izvoru radosti. Ta radost nije ukorijenjena u okolnostima, zdravlju, uspjehu ili materijalnim dobrima; temelj istinski sretnoga života nalazi se u nama, u Božjoj prisutnosti u našim dušama. Kao što nas podsjeća sveti Josemaría, prava radost »nije ona koju bismo mogli nazvati fiziologijskom, ona zdrave životinje, nego nadnaravna, koja potječe iz napuštanja svega i predanja u ljubazne ruke našega Oca - Boga.«^[1] Radost je spojiva s poteškoćama; nadohvat je ruke svakomu u svakom trenutku.

EVANĐELJA nam pokazuju da je Isusu bilo vrlo važno da Njegovi sljedbenici budu istinski sretni: »To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna« (Iv 15, 11). Kada vidi radost i ushit učenika zbog izgonjenja zloduha, On im potvrđuje da je došao pobijediti Sotonino kraljevstvo, simbolizirano munjom koja pada s neba. Isus nas podsjeća da prava radost izvire iz spoznaje da su sile koje nas odvajaju od Boga pobijeđene; izvire iz radosne vijesti da je Mesija došao oprostiti naše grijehe jednom zauvijek. »Božje milosrđe daje radost, posebnu radost, radost spoznaje da nam je besplatno oprošteno.«^[2]

»Vjernici se stoga ničega ne boje jer znaju da su u Božjim rukama, znaju da posljednju riječ nemaju zlo i ono iracionalno, nego da je jedini Gospodar svijeta i ljubavi Krist, utjelovljena Riječ Božja, koji nas je ljubio do te mjere da je samoga sebe žrtvovao za nas, umrijevši na Križu za naše spasenje.«^[3] Iskustvo Božjega oproštenja i neprestano vraćanje identitetu ljubljene djece čini nas glasnicima radosne vijesti, željnima da je naviještamo nadaleko i naširoko, baš poput sedamdesetdvojice učenika. I poput njih, Bog nas poziva živjeti radosno jer On »računa na naš život kako bi raspršio strah onih koji, iz ovoga ili onoga razloga, sumnjaju u Isusovu moć da pobijedi smrt i zlo«.^[4]

NAKON što je navijestio poraz sila zla, Isus »uskliknu u Duhu Svetom« (Lk 10, 21) te stade slaviti Boga zbog čudesa koja je ostvarivao po svojim učenicima. Duh Sveti jest onaj koji nam omogućuje pobijediti zlo, čini nas djecom Božjom i uvodi nas u Očevu ljubav. »Sveti Pavao naglašava da je „plod Duha” radost (Gal 5, 22) (...). Jasno je da apostol govori o pravoj radosti, onoj koja ispunja ljudsko srce, a ne o površnoj i prolaznoj radosti, kakvu svijet često nudi. Čak i promatrač koji se drži čisto psihološkoga ili iskustvenoga gledišta može vidjeti da izopačenje užitka i ljubavi vodi u prazninu koju ostavljaju lažne i razočaravajuće radosti.«^[5]

Bog je stvorio svijet dobrim, punim radosti koje su znakovi što nas vode k Njemu, osobito u našim odnosima s drugima. Kada kao djeca Božja učimo prihvaćati te autentične radosti, lakše prepoznajemo lažne radosti koje nas pokušavaju zavarati i opiremo im se. »Za kršćanina je radost blago«, piše sveti Josemaría. »Gubimo je samo ako uvrijedimo Boga, jer grijeh je plod sebičnosti, a sebičnost je korijen žalosti. Ali i tada malo radosti preživi pod ruševinama naše duše: spoznaja da nas ni Bog ni Njegova Majka nikada ne mogu zaboraviti.«^[6] Naša Majka, uzrok naše radosti, podsjeća nas da se prava sreća u ovom životu nalazi samo u Bogu, a kada smo s Njim, i u svemu što nas okružuje.

^[1] Sveti Josemaría, Put, br. 659.

^[2] Franjo, homilija, 24. travnja 2022.

^[3] Benedikt XVI., Angelus, 22. lipnja 2008.

^[4] Mons. Fernando Ocáriz, homilija, 18. travnja 2019.

^[5] Ivan Pavao II., audijencija, 19. lipnja 1991.

^[6] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 178.