• Svjedočanstvo mučeništva
• Mučenici svakodnevnoga života
• Plodnost apostolskoga života u svijetu
ISUS JE već bio odgovorio na mnoga pitanja svojih slušatelja kad je, pri kraju razgovora, jedan od njih počeo hvaliti ljepotu jeruzalemskoga Hrama. Isus je tu primjedbu, na iznenađenje sviju, iskoristio da progovori o njegovu budućem razorenju i, još tajanstvenije, o svršetku vremena. Kristov eshatološki govor — drugim riječima, Njegove riječi o svršetku svijeta — duboko se dojmio svih evanđelista te ga nalazimo u sva tri sinoptička evanđelja. Liturgija Crkve poziva nas da o njemu razmišljamo u posljednjim danima vremena kroz godinu.
Nećemo znati kada će doći kraj; Bog to nije objavio. No današnje nas evanđelje potiče da „svjedočimo” u svakom trenutku i u svim okolnostima, njegujući stav neprestanog iščekivanja. Mučeništvo je najveće svjedočanstvo vjere u Isusa Krista. I doista, grčki korijen riječi „mučenik” znači „svjedok”. Isus dobro zna da će, od prvih dana kršćanstva pa sve do danas, neka naša braća i sestre trpjeti progonstvo: »Podignut će na vas ruke i progoniti vas, predavati vas u sinagoge i tamnice. Vući će vas pred kraljeve i upravitelje zbog imena mojega. Zadesit će vas to radi svjedočenja« (Lk 21, 12-13).
„Mučenici podupiru Crkvu; podupirali su je kroz povijest i podupiru je danas [...]. Mnogi su kršćani u današnjem svijetu blaženi jer su progonjeni, vrijeđani ili zatvarani. Mnogi su u tamnici samo zato što nose križ ili ispovijedaju Isusa Krista. To je slava Crkve, naš oslonac, a ujedno i naše poniženje [...]. U prvim stoljećima Crkve jedan je drevni pisac rekao da je ‚krv mučenika sjeme kršćana’. Svojim mučeništvom, svojim svjedočanstvom, svojom patnjom, sve do darivanja života, oni ‚siju’ kršćane za budućnost.”[1]
„OVAJ SVIJET u kojem živimo treba ljepotu kako ne bi potonuo u beznađe. Ljepota je, poput istine, ono što unosi radost u čovjekovo srce; ona je dragocjeni plod koji odolijeva zubu vremena i povezuje naraštaje.”[2] Sjaj poniznih i radosnih kršćanskih života daje našem svijetu nadu. Sva djela koja činimo i svi napori koje ulažemo u sjedinjenju s Bogom prilike su za svjedočenje; u svojem svakodnevnom životu možemo pratiti sve kršćane, osobito one koji trpe poteškoće i trebaju našu pomoć.
Sveti Josemaría podsjećao nas je da „laici imaju vlastiti način pridonošenja svetosti i apostolatu Crkve. Čine to slobodnim i odgovornim djelovanjem u vremenitim stvarnostima, u koje unose kvasac kršćanstva. Davati kršćansko svjedočanstvo u svakodnevnom životu, širiti riječ koja prosvjetljuje u ime Božje, odgovorno djelovati u služenju drugima i tako pridonositi rješavanju zajedničkih problema — to su neki od načina na koje obični kršćani ispunjavaju svoje božansko poslanje.”[3]
Bog svakoga od nas poziva da svoju vjeru živimo dosljedno, u kakvim god okolnostima bili: na poslu, kod kuće, s prijateljima... Mučeništvo na koje nas On poziva vjerojatno je mučeništvo postojanosti, običnih malih stvari učinjenih s ljubavlju, nastojanja da druge usrećimo. „Hoćeš biti mučenik. - Ja ću ti pripraviti mučeništvo na dohvat ruke: biti apostol, a ne zvati se apostolom, biti misionar - s misijom - a ne zvati se misionarom, biti čovjek Božji, a činiti se čovjekom svijeta: proći nezapažen!”[4]
KAKVA LI će nam iznenađenja donijeti kraj našega života, kada otkrijemo golemo dobro koje smo učinili tijekom godina što nam ih je Bog darovao na zemlji? Zadivit će nas plodovi našega kršćanskog svjedočenja, premda često vjerujemo da su prošli neopaženo ili — pogrešno — da su bili neplodni. Na kraju ćemo shvatiti da je naš apostolat bio mnogo djelotvorniji nego što smo mislili.
U jednoj od svojih poslanica sv. Petar uvjeravao je prve kršćane: »Pa tko da vam naudi ako revnujete za dobro? Nego, morali i trpjeti zbog svoje pravednosti, blago vama! No ne bojte se njihova zastrašivanja i ne plašite se! Naprotiv, Gospodin – Krist neka vam bude svet, u srcima vašim« (1 Pt 3, 13-15). Vjernost koju Bog očekuje uključuje, s jedne strane, uvjerenje da smo uvijek pod Njegovom zaštitom, a s druge, želju da ustrajemo u svojem poniznom i skrivenom svjedočenju.
Ne isplati se zadržavati na preprekama na putu. „Klonulost je neprijateljica tvoje ustrajnosti”, napisao je sveti Josemaría. „Ako se ne boriš protiv klonulosti, dospjet ćeš najprije do pesimizma, a zatim do mlakosti. - Budi optimist!”[5] Ne znamo kada će doći kraj, ali tijekom svojega vremena na zemlji uvijek možemo biti radosni, jer znamo da je Bog gospodar povijesti. Želimo da se svijet sve više približava Njemu, u nadi da ćemo na svršetku vremena susresti svoju Majku Mariju, koja nas čeka.
[1] Franjo, homilija, 30. siječnja 2017.
[2] Sveti Pavao VI., Poruka umjetnicima, 8. prosinca 1965.
[3] Sveti Josemaría, Razgovori s mons. Escriváom, br. 59.
[4] Sveti Josemaría, Put, br. 848.
[5] Isto, br. 988.
