• Zaljubljeno srce, a ne udoban život
• Isus poziva svakoga
• Božja iznenađenja

ISUS uzlazi u Jeruzalem, gdje Ga čeka Kalvarija. Njegovi Ga učenici, sada pomalo uplašeni, slijede. Putem im se nekolicina ljudi želi pridružiti. »Za tobom ću kamo god ti pošao« (Lk 9, 57), kaže Mu prvi. Isus, koji uvijek zna što je najbolje za svakoga čovjeka, smiruje njegov siloviti zanos: »Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio« (Lk 9, 58).

Takav je bio Isusov život: putovao je bez »prtljage«, samo s onim što je bilo nužno za Njegovo poslanje, predan volji Boga, svojega Oca. A od svakoga tko je želio biti Njegov učenik tražilo se da prihvati isti način života. Nasljedovanje Isusa donosilo je oduševljenje; ispunjalo je dušu radošću, ali nije bilo udobno. Sveti Josemaría, sažimajući mudrost tolikih stoljeća, rekao je da »ono što je potrebno za postizanje sreće nije lagodan život nego zaljubljeno srce«.^[1] Najdublja je težnja ljudskoga srca ljubiti i biti ljubljen. Zato ga materijalna dobra nikada ne mogu ispuniti.

Umjeren život – slobodno uživanje dobara stvorenoga svijeta bez ovisnosti o njima – pomaže nam sva ta dobra usmjeriti u službu Bogu. Nije riječ tek o vježbi volje kojom odbacujemo nešto što nas privlači, nego o obnovi ljubavi koja je pokretačka snaga našega života, o tome da se ne damo od nje odvojiti i da sve što činimo usmjerimo u službu svojega kršćanskog poslanja. Tako će nas svaki slobodno prihvaćen napor podsjećati da nema veće sreće od one koju nalazimo u služenju Bogu.

POSLIJE Isus preuzima inicijativu i kaže čovjeku kojega susreće: »Pođi za mnom!« (Lk 9, 59). O tom čovjeku ne znamo mnogo više. Ne znamo ni zašto je Gospodin upravio pogled baš na njega. No sa sigurnošću znamo da Bog »hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine« (1 Tim 2, 4). Nitko nije izvan Božje ljubavi: svi smo pozvani jednoga dana gledati Ga licem u lice u nebu; za to smo stvoreni. Kao što nas podsjeća Drugi vatikanski sabor: »Svi su vjernici, bilo kojega staleža ili položaja, pozvani od Gospodina – svatko na svoj način – na onu savršenu svetost kojom je savršen sam Otac.«^[2]

Svetost nije pridržana samo onima s posebnim odlikama. »Svi smo pozvani biti sveti tako da živimo s ljubavlju i dajemo vlastito svjedočanstvo u svemu što činimo, ondje gdje se nalazimo.«^[3] Upravo u svakodnevnom ispunjavanju naših »malih dužnosti«, govorio je sveti Josemaría, nalazi se »velika« svetost^[4] – to jest u obavljanju tih poslova uz Isusa, u sve potpunijem suobličavanju Njemu. »Kada Bogu prikazujemo sve svoje brige i poslove, činimo svijet božanskim. Koliko sam vas puta podsjetio na mit o kralju Midi, koji je sve što bi dotaknuo pretvarao u zlato! Mi, unatoč svojim osobnim pogreškama, možemo sve što dotaknemo pretvoriti u zlato nadnaravne zasluge.«^[5] Istina je da na tom putu doživljavamo iskustvo vlastite slabosti; ali tada ćemo iznova naučiti da svetost zahtijeva poniznost i nadu, jer Isus je taj koji prebiva u nama i vodi nas kao za ruku.

ISUS uvijek nadilazi naša očekivanja. Kada su apostoli odlučili poći za Njim, vjerojatno nisu bili potpuno svjesni u što se upuštaju. Možda su se nadali upiti Njegov nauk kako bi ga poslije mogli prenositi drugima; ali teško da su zamišljali sebe kako čine čudesa ili šire radost kršćanskoga života u svaki kutak svijeta. »Bog za nas čuva ono najbolje. No traži od nas da se damo iznenaditi Njegovom ljubavlju, da prihvatimo Njegova iznenađenja.«^[6]

Za razliku od radosti apostola, u evanđelju nalazimo i ljude koji, nakon što su upoznali Isusa, odlaze razočarani. Tako se dogodilo, primjerice, s onima koji su odbili prihvatiti da će, žele li se spasiti, morati jesti tijelo i piti krv Sina Božjega. Sveti Ivan kaže nam da »otada mnogi učenici odstupiše, više nisu išli s njime« (Iv 6, 66). Nešto slično dogodilo se s onima koji su mislili da će ih Mesija osloboditi rimske vlasti. Čini se da je tim ljudima zajedničko to što su Kristovu moć htjeli svesti na svoje ograničene planove. A ta je opasnost uvijek prisutna: umjesto da se damo iznenaditi obzorjem koje nam Bog otvara, možemo se radije držati svojih očekivanja ili onoga što mislimo da već dobro poznajemo. Tada se izlažemo opasnosti da se zatvorimo pred iznenađenjima – manjima ili većima – koja nam Bog priprema.

Zacijelo ni Gospa nije mogla predvidjeti sve što će uslijediti nakon anđelova navještenja. No ona je s vjerom otvorila svoje srce Božjim planovima. Možemo moliti Mariju da nam pomogne uvijek se iznova dati iznenaditi ljubavlju njezina Sina.

^[1] Sveti Josemaría, Brazda, br. 795.

^[2] Lumen gentium, br. 11.

^[3] Franjo, Gaudete et exsultate, br. 14.

^[4] Usp. sv. Josemaría, Put, br. 817.

^[5] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 308.

^[6] Franjo, homilija, 24. srpnja 2013.