- Upornost žene Kanaanke
- Isusova prividna hladnoća
- Kada se čini da Bog mijenja mišljenje
DOK je Isus bio na putu prema tirskom i sidonskom kraju, pristupila Mu je žena Kanaanka vičući: »Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!« (Mt 15, 22). Gospodinova prva reakcija iznenađuje: »on joj ne uzvrati ni riječi« (Mt 15, 23). Apostoli su Ga, iznenađeni, poticali da otpusti ženu kako im više ne bi dodijavala. Gospodin odgovori: »Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova« (Mt 15, 24).
Činilo se da je stvar riješena. No ženina ju je odlučnost navela da stane pred Isusa, gotovo Mu prepriječivši put: kleknula je pred Njim i uskliknula: »Gospodine, pomozi mi!« (Mt 15, 25). Očekivali bismo da će njezina gesta, obilježena dirljivom upornošću, promijeniti Isusovo mišljenje. Umjesto toga, Gospodin je odgovorio novom zbunjujućom slikom: »Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima« (Mt 15, 26). No Kanaanka nije odustala ni pred tim novim odbijanjem, nego je odgovorila preokrenuvši sliku kojom se On poslužio: »Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!« (Mt 15, 27).
Zadivljen tim smjelim činom vjere i ljubavi, Isus napokon uslišava molbu Kanaanke: »Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš« (Mt 15, 28). Njegova šutnja, Njegova prividna hladnoća, navele su ženu da ponovno potvrdi svoje uvjerenje da bez Gospodina ne može ništa. Isus katkad šuti, puštajući nas da mislimo da se ne zanima za nas, da nas „ne čuje; da se zavaravamo, da je sve što čujemo tek monolog vlastita glasa”.[1] No čini to zato da Mu se, poput Kanaanke, obraćamo upornije i da se naša vjera postupno pročišćava.
ZAŠTO je Isus tako postupio prema Kanaanki? Zašto ju je – ljudskim očima gledano – isprva dočekao takvom hladnoćom? Sveti Augustin na to je pitanje odgovorio: „Krist se pokazao ravnodušnim prema njezinoj molbi, ne zato što joj je odbijao udijeliti milosrđe, nego da bi raspalio njezinu želju.”[2] To je, u biti, stav koji možda i mi zauzimamo kada nas netko moli za važnu uslugu. „Tko čeka, dočeka”, kaže narodna mudrost. Mislimo: ako je nešto doista važno, druga će osoba još malo ustrajati dok ne dobije ono što želi. U protivnom, njezina molba može pasti u zaborav.
Isus nam je želio pokazati koliko je ta žena čeznula za ozdravljenjem svoje kćeri. Njegova je prividna ravnodušnost imala za cilj navesti Kanaanku da svoju vjeru pokaže jasno i smjelo. Ona moli čak i kad se njezina upornost čini neumjesnom; ustraje premda se smatra nedostojnom; i ne odustaje dok napokon ne postigne ono što želi. „Često vidimo da nam Gospodin ne udjeljuje odmah ono što molimo”, govorio je sveti arški župnik. „Čini to kako bismo to žarče željeli ili kako bismo bolje cijenili vrijednost onoga što molimo. Takva odgoda nije odbijanje, nego kušnja koja nas raspolaže da obilnije primimo ono što molimo.”[3]
Videći upornost te žene, Isus je uskliknuo: »Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš« (Mt 15, 28). Mogli bismo čak reći da je Gospodin htio da njezina želja poraste kako bi se na kraju čudo dogodilo prema onome što je željela. Da je njezina želja bila manja, možda bi i čudo bilo manje. „Isus ističe ovu poniznu ženu kao uzor nepokolebljive vjere. Njezina ustrajnost u zazivanju Kristova zahvata potiče nas da ne klonemo duhom, da ne očajavamo kada nas pritišću teške životne kušnje. Gospodin ne okreće glavu pred našim potrebama i, ako se katkad čini neosjetljivim na naše molbe za pomoć, to je zato da našu vjeru stavi na kušnju i ojača je.”[4]
ŽENI Kanaanki naizgled je uspjelo promijeniti Isusove planove. Čini se da Gospodin nije namjeravao učiniti nikakvo čudo na svome putu prema Tiru i Sidonu, a još manje za nekoga tko nije iz Izraela. Bio je poslan navijestiti spasenje ponajprije narodu svoga Boga Oca. No ženina je upornost potaknula Krista da promijeni mišljenje. Ta se iznenađujuća dinamika zapravo događa i na drugim mjestima u Pismu. Događa se, primjerice, kada Abraham pokušava posredovati za Sodomu (usp. Post 18, 22-33) i kada Mojsije moli milosrđe za Izraelce koji su počinili idolopoklonstvo (usp. Izl 32, 11-14). Događa se i kada Marija na svadbi u Kani postiže da Isus predusretne svoj čas i pretvori vodu u vino za slavlje (usp. Iv 2, 1-11). Te nam promjene pokazuju da planovi božanske Providnosti uzimaju u obzir i našu slobodu i naše djelovanje. Isus je osjetljiv na naše molbe i sluša nas s većim razumijevanjem nego što bismo se ikada mogli nadati.
Što se tiče Gospodinove promjene stava, nešto se slično katkad može dogoditi i nama. Imamo jasan plan na umu i, neočekivano, osoba koju volimo nađe se u gorućoj potrebi. Ili se može dogoditi da o nekoj temi imamo vrlo jasno mišljenje, a član obitelji ili kolega misli suprotno. U oba slučaja možemo imati sklonost pod svaku cijenu štititi svoj prostor i svoje vrijeme, ili nametati vlastito gledište. Gospodinov način djelovanja pokazuje nam prednost koju imaju osobe, osobito kada su u potrebi, pred našim vlastitim planovima. A „ta je otvorenost srca izvor radosti, jer »blaženije je davati nego primati« (Dj 20, 35). Ne živimo bolje kada bježimo, kada se skrivamo, kada odbijamo dijeliti, kada prestajemo davati i zatvaramo se u vlastitu udobnost.”[5] Možemo moliti Mariju da posreduje za nas kako bismo sve osobe koje prolaze našim životom naučili gledati nježnošću njezina Sina Isusa.
[1] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 304.
[2] Sv. Augustin, Sermo 77, 1: PL 38, 483.
[3] Sv. Ivan Marija Vianney, Propovijed o molitvi.
[4] Franjo, Anđeo Gospodnji, 20. kolovoza 2017.
[5] Franjo, Evangelii gaudium, br. 272.