• Gledati Isusa, koji je svjetlo našega života
• Bog od nas traži sve kako bi nas usrećio
• Predanje Bogu postaje predanje drugima
POSLJEDNJI TJEDAN kroz godinu podsjeća nas da je život kratak u usporedbi s onim što dolazi poslije te nas potiče da iskoristimo svaku priliku da budemo s Bogom. Sv. Augustin znao je reći kako se boji da Isus ne prođe neopažen pokraj njegova života. Ta je neizvjesnost u ovom životu normalna: ne znamo hoćemo li u svakom trenutku uspjeti prihvatiti Božju prisutnost, primajući Njegovo svjetlo na svojem putu.
„Kršćanska vjera u Isusa, jedinoga Spasitelja svijeta, naviješta da je sve Božje svjetlo sabrano u Njemu, u Njegovu ‚svijetlom životu’ koji otkriva početak i svršetak povijesti. Nema ljudskoga iskustva ni čovjekova hoda prema Bogu koji ne bi mogao biti prihvaćen, obasjan i pročišćen tim svjetlom.”[1] Svjetlo vjere unosi mir i pouzdanje u duše kršćana. Krist je svjetlo od svjetla, pravi Bog, i On daje potpuni smisao svemu što činimo. Zato Njegovo lice želimo tražiti neumorno i bez predaha, sigurni da je On prisutan u našim djelima, u našim ljubavima i u našim težnjama.
Ovaj posljednji tjedan liturgijske godine želimo započeti očiju uprtih u Isusa, koji je, već uskrsnuo, rekao: »Pogledajte ruke moje i noge!« (Lk 24, 39). „Promatrati ne znači samo vidjeti; to je nešto više: uključuje i namjeru, volju. Zato je to jedan od glagola ljubavi. Majka i otac promatraju svoje dijete; zaljubljeni se gledaju; dobar liječnik pozorno promatra bolesnika... Promatranje je prvi korak protiv ravnodušnosti, protiv napasti da okrenemo pogled pred poteškoćama i patnjama drugih. Promatrati. Vidim li Isusa ili Ga promatram?”[2]
PRIJE GOVORA u kojem Krist proročki naviješta svršetak Jeruzalema i svijeta, usred vreve u Hramu odvija se skrivena, nenametljiva scena. Žena koja ima vrlo malo toga za dati prinosi pred Svevišnjim sve što ima. Nitko osim Isusa to nije primijetio: »Ova je sirota udovica ubacila više od sviju« (Lk 21, 3), kaže On ljudima oko sebe. Udovičino je držanje postalo slika odnosa između čovjeka i Boga koju je naslikao sam Krist: „Gospodin ne gleda količinu onoga što Mu se prinosi, nego ljubav kojom se prinosi. Milostinja se ne sastoji u tome da od mnogoga damo malo, nego da damo sve, kao što je učinila ona udovica.”[3]
Prijateljstvo s Bogom koje obilježava kršćanski poziv traži odgovor koji obuhvaća cijelo naše postojanje. Ne možemo ostati ravnodušni pred susretom s Njim. „Gospodin dobro zna da je darivanje životna potreba onih koji ljube, i On sam pokazuje što od nas želi. Ne mari za bogatstva, ni za plodove ili životinje zemlje, ni za more ni za zrak, jer sve Njemu pripada. Želi nešto prisno, što Mu moramo darovati slobodno: »Sine moj, daj mi srce svoje.« Vidite li? Bog se ne zadovoljava dijeljenjem. Želi sve. Ne želi naše stvari, nego nas same. Tek kada darujemo sami sebe, možemo Gospodinu prinositi i ostale darove.”[4]
Isus nas poziva da damo sve svoje novčiće ne privlačeći pozornost. Te odluke koje donosimo u dubini svojega bića, ta otvorenost svjetlu vjere, dovest će nas do radosti kojoj nema ravne. Siromašna je udovica dala sve, ali je iz Hrama izišla obogaćena Božjim pogledom, toliko radosna da nije ni trebala znati kako će postati primjer tolikim ljudima kroz povijest.
UDOVICA KOJU promatramo u današnjem evanđelju „mogla je u Hram prinijeti jedan novčić, a drugi zadržati za sebe. No nije htjela Bogu dati samo polovicu: lišila se svega. U svojem je siromaštvu shvatila da, imajući Boga, ima sve; osjećala se potpuno ljubljenom od Njega i sa svoje Ga je strane potpuno ljubila. [...] I nama danas Isus kaže da mjerilo nije količina, nego punina. Postoji razlika između količine i punine. [...] Nije stvar u novčaniku, nego u srcu.”[5]
Ta punina koju želimo darovati Bogu — koja ne računa i koja nas čini istinski sretnima — uvijek se pretvara i u darivanje drugima. Tko je uistinu velikodušan prema Bogu, velikodušan je i prema drugima.
„Pred potrebama svojih bližnjih pozvani smo odreći se i onoga što nam je nužno, a ne samo suvišnoga; pozvani smo darovati vrijeme koje je potrebno, a ne samo ono koje nam pretječe; pozvani smo odmah i bezuvjetno dati nešto od svojega talenta, a ne tek nakon što smo ga iskoristili za vlastite ciljeve ili za vlastitu skupinu. Molimo Gospodina da nas primi u školu ove siromašne udovice, koju Isus, na čuđenje učenika, postavlja za učiteljicu živoga evanđelja. Po zagovoru Marije, siromašne žene koja je za nas cijeli svoj život darovala Bogu, molimo srce siromašno, ali bogato radosnom i nesebičnom velikodušnošću.”[6]
[1] Franjo, Lumen fidei, br. 35.
[2] Franjo, Regina caeli, 18. travnja 2021.
[3] Sv. Ivan Zlatousti, Homilije o Poslanici Hebrejima, 1, 4.
[4] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 35.
[5] Franjo, Angelus, 8. studenoga 2015.
[6] Isto.
