• Zamka oholosti
• Divljenje darovima drugih
• Poznavati samoga sebe

»TKO GOD primi ovo dijete u moje ime, mene prima. A tko mene prima, prima onoga koji me je poslao.« A Isus nastavlja: »Doista, tko je najmanji među vama svima, taj je velik!« (Lk 9, 48). Te su riječi vjerojatno iznenadile Njegove učenike, koji su gorljivo raspravljali o tome tko će biti najvažniji u Gospodinovu kraljevstvu. Čini se da se o toj temi nije razgovaralo samo jednom, nego da se razgovor već neko vrijeme vodio Isusu iza leđa. Stoga evanđelist, prije nego što nam prenosi Gospodinov odgovor, kaže da je Isus znao »tu misao njihova srca« (Lk 9, 47). Usred toga razgovora odraslih koji traže osobnu slavu, iznenadna pojava djeteta omogućuje im da jasno shvate što Učitelj doista očekuje od svakoga od njih.

Taj prizor s neuglednim djetetom zorno pokazuje snagu poniznosti. Kada smo iskreno uvjereni u svoju malenost, Boga pronalazimo u najobičnijim stvarima. Naprotiv, ako se damo zaplesti u misli natrunjene ohološću, na kraju sami sebi pridajemo pretjeranu važnost i zatvaramo se u labirinte bez izlaza. Ovaj nam odlomak Svetoga pisma pokazuje kako u tu zamku mogu upasti čak i oni koji će poslije postati stupovi Crkve.

»Bez poniznosti nikada nećemo pronaći Boga: pronaći ćemo samo sebe. Jer osoba bez poniznosti nema obzora pred sobom. Ima samo ogledalo: gleda samu sebe. Molimo Gospodina da razbije to ogledalo kako bismo mogli gledati dalje, prema obzoru, ondje gdje je On.«^[1]

ODMAH nakon što je Isus govorio svojim učenicima o važnosti da postanu poput djece, Ivan jednostavno kaže: »Učitelju, vidjesmo jednoga koji u tvoje ime izgoni zloduhe. Mi smo mu branili, jer ne ide za nama« (Lk 9, 49). Apostoli su, čini se, svoje zvanje promatrali kao povlasticu koja ih uzdiže iznad ostalih i odvaja od drugih. Ponovno vidimo napast oholosti, koja nas potiče da ističemo vlastite talente, gledajući na njih kao na nešto što smo zaslužili, umjesto da zahvaljujemo za sve darove koje smo primili i mi i drugi ljudi. Taj put često brzo vodi u zavist i zamućuje naš pogled na druge.

Isusov odgovor mijenja njihove koordinate i uzdiže njihov pogled do Božjega: »Ne branite! Ta tko nije protiv vas, za vas je!« (Lk 9, 50). Gospodin želi da svatko svojim darovima pridonese širenju Evanđelja. Umjesto obrambenoga stava, Krist se uvijek želi otvoriti većemu broju ljudi, kako bismo mi, ljudi, imali udjela u Njegovim darovima. »Ključna točka u kojoj se Bog i čovjek razlikuju jest oholost: u Bogu nema oholosti, jer On je potpuna punina i potpuna spremnost ljubiti i darivati život. No u nama ljudima oholost je duboko ukorijenjena te zahtijeva stalnu budnost i čišćenje.«^[2]

Prava poniznost pomaže nam otvoriti se ljudima oko nas, staviti se u njihovu službu i radovati se njihovoj sreći. Poniznost nas vodi k tomu da svaki Božji dar – osobito zvanje u Crkvi, poput poziva u Opus Dei – promatramo kao dar namijenjen obogaćivanju svih. »Iskreno darivanje drugima ima takav učinak da ga Bog nagrađuje radosnom poniznošću«,^[3] uvjeravao nas je sveti Josemaría. Stoga, ako se žalost ikada pokuša uvući ili primijetimo da smo, poput apostola, izgubili Isusa iz vida, jednostavan korak za povratak nade može biti upitati se: komu mogu služiti? Tko danas treba moju pomoć i darove koje mi je Bog dao?

KRJEPOST poniznosti vodi nas k zdravom i realističnom poznavanju sebe samih, k prihvaćanju sebe s našim jakim i slabim stranama. Biti ponizan znači biti svjestan svojega položaja između neba i zemlje, stvarnosti grijeha i milosti, težine prošlosti i nade budućnosti. Stoga nam poniznost, kako je učio sveti Josemaría, omogućuje otkriti pozitivne i negativne vidove našega života, ispunjajući nas zahvalnošću i željom za napretkom: »Iskustvo tvoje slabosti, neuspjesi koji se uvijek javljaju u svakom ljudskom nastojanju, dat će ti više realizma, više poniznosti i više razumijevanja za druge. Uspjesi i radosti pozvat će te na zahvaljivanje i na spoznaju da ne živiš za sebe, nego za služenje drugima i Bogu.«^[4]

Poput onoga djeteta koje u svojoj jednostavnosti privlači Kristovu pozornost, svaki put kada iskreno tražimo Gospodina, osjećamo radost što smo prihvaćeni upravo onakvi kakvi jesmo. Uviđamo da je pouzdanje koje izvire iz spoznaje da nas Isus ljubi najbolji temelj za promjenu našega života: »učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca« (Mt 11, 29).

Magnificat prekrasno izražava radost koju nam daruje poniznost: »Veliča duša moja Gospodina«, kaže Marija, »klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni« (Lk 1, 46-49). Možemo moliti svoju Majku da nam udijeli tu poniznost kako bi Bog i u našim životima mogao izvršiti svoja velika djela.

^[1] Franjo, audijencija, 22. prosinca 2021.

^[2] Benedikt XVI., Angelus, 23. rujna 2012.

^[3] Sveti Josemaría, Kovačnica, br. 591.

^[4] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 49.