• Tražiti ono što je ljudski moguće
• Sjećanje na dar
• Živjeti od vjere
NAROD već nekoliko sati sluša Isusovo naučavanje. Među učenicima se počinje širiti osjećaj tjeskobe. Što će se dogoditi kada ti ljudi shvate da neće imati vremena pribaviti si hranu? Možda će se njihovo oduševljenje pretvoriti u obeshrabrenje ili će zbog umora zaboraviti ono što su čuli. Stoga diskretno prilaze Isusu i upozoravaju Ga: »Pust je ovo kraj i već je kasno. Otpusti dakle svijet: neka odu po selima kupiti hrane« (Mt 14, 15). Premda je savjet apostolâ razuman, Gospodinov odgovor nije lako razumjeti: »Ne treba da idu, dajte im vi jesti« (Mt 14, 16).
Apostoli nisu došli k Isusu kako bi izbjegli vlastitu odgovornost. Nisu se pokušavali riješiti poteškoće. Zapravo su predvidjeli problem i htjeli su ga pomoći riješiti. No nahraniti sve te ljude bio je zadatak koji je jednostavno nadilazio njihove sposobnosti; štoviše, tu mogućnost nisu ni razmatrali jer nisu imali zalihe za tako veliko mnoštvo. Naravno, bilo im je žao tih ljudi. Ali što su drugo mogli učiniti? Učitelj ipak nije htio popustiti. Želio je da Njegovi učenici učine sve što je ljudski moguće kako bi nahranili one koji su Ga došli slušati.
Učinili su, dakle, što su mogli, premda se činilo da njihova nastojanja ne donose mnogo ploda: uspjeli su pribaviti samo pet kruhova i dvije ribe. No Isus, cijeneći njihov trud, uze ono što su imali, »pogleda na nebo, izreče blagoslov pa razlomi i dade kruhove učenicima, a učenici mnoštvu« (Mt 14, 19). Hrane je bilo dovoljno za sve, a preteklo je toliko da je bilo potrebno dvanaest košara da se skupi. „Čudo nije nastalo ni iz čega, nego iz prvoga skromnog dijeljenja onoga što je jedan priprosti dječak donio sa sobom. Isus od nas ne traži ono što nemamo. Naprotiv, daje nam uvidjeti da se čudo, ako svatko ponudi ono malo što ima, uvijek može ponoviti: Bog može umnožiti naša mala djela ljubavi i učiniti nas dionicima svojega dara.”[1]
MOŽEMO ZAMISLITI da se umnažanje kruhova i riba odvijalo polako. Apostoli su počeli dijeliti hranu i malo-pomalo su shvaćali da se događa čudo. Iako je ono što su pribavili bilo tako malo, svaki put kad bi se vratili po još hrane, bilo bi je dovoljno za još nekoliko ljudi. Ni manu koju je izraelski narod skupljao u pustinji nije bilo moguće gomilati ni pohranjivati (usp. Izl 16, 17-20). Bog je želio da oni koji su primali tu hranu nikada ne zaborave da je ona božanski dar. Želio je da se pouzdaju u Njega, umjesto da traže samo ljudsku sigurnost. Možda je Gospodin želio da apostoli steknu slično iskustvo. „Isus pokazuje svoju moć ne na spektakularan način, nego kao znak ljubavi, velikodušnosti Boga Oca prema Njegovoj umornoj i potrebitoj djeci.”[2]
Mjesecima poslije Gospodin će od apostola zatražiti da naviještaju Evanđelje po svem svijetu. Mogli bi se ponovno osjetiti malenima pred tako velikim poslanjem: tko su oni za tako golem pothvat? Tada će se prisjetiti onoga što su doživjeli na dan umnažanja kruhova i riba. Gospodin je ono mnoštvo mogao nahraniti bez ičije pomoći. No želio je da apostoli daju svoj doprinos, da s Bogom sudjeluju u Njegovu poslanju. I premda su sredstva bila oskudna, na kraju su se pokazala dovoljnima. Sveti Josemaría preporučivao je da se previše ne usredotočujemo na vlastite snage: „svatko od nas neka razmatra što je Bog učinio za njega”.[3] Presudno nije ono za što se sami smatramo sposobnima, nego ono što Gospodin čini po nama. Isus ne želi da naša ograničenja određuju ritam evangelizacije, nego potrebe duša i snaga Duha Svetoga koja umnaža naše napore.
VJERA kojom Gospodin očekuje da djelujemo ne sastoji se u sigurnosti da će se naše sposobnosti umnožiti. Riječ je prije o tome da svojih pet kruhova stavimo u službu Božju, djelujući kao da su ti kruhovi dovoljni, čak i ako pritom i dalje osjećamo vlastita ograničenja. Vjera nije osjećaj koji zanemaruje poteškoće i naivno očekuje da će sve dobro proći. Ona je prije sigurnost da će, što god se dogodilo, ako dopustimo Duhu Svetomu da djeluje, Bog uvijek biti uz nas i poteškoće upotrijebiti za naše dobro, za dobro onih oko nas i cijele Crkve.
Gospodin je Crkvi i svakom kršćaninu povjerio veliko poslanje. Nije čudno da se u nekom trenutku možemo osjetiti preopterećenima. Događaj umnažanja kruhova ponovno će nam osvijestiti da Bog od nas, kao i od učenika, očekuje da se svim svojim sposobnostima uključimo u apostolsko poslanje. A očekuje i da počnemo činiti ono što možemo, ne dopuštajući da nas obuzme briga hoćemo li uspjeti ispuniti očekivanja. Oskudnost naših kruhova i riba ne bi nas smjela priječiti da u svakom trenutku činimo ono što je u našim rukama. Bog će se pobrinuti za ono što slijedi. Tako ćemo, čak i ako se ne osjećamo sigurnima, uistinu živjeti od vjere.
„Kršćanski optimizam nije neki sladunjavi optimizam, niti čisto ljudsko povjerenje da će sve biti dobro. To je optimizam koji se ukorjenjuje u svijesti slobode i sigurnosti, u moć milosti; optimizam po kojem smo prema sebi zahtjevni, po kojem se upinjemo u svakom trenutku uzvratiti na Božje pozive.”[4] Marija je uvijek s vjerom prihvaćala sve što se događalo u njezinu životu, čak i ono što se činilo najzbunjujućim. Znala je da to što će biti Majkom Božjom nadilazi njezine vlastite sposobnosti, ali se pouzdala u Njega. I ta je hrabrost dovela Mariju do toga da postane majkom cijeloga čovječanstva.
[1] Benedikt XVI., Angelus, 29. srpnja 2012.
[2] Franjo, Angelus, 2. kolovoza 2020.
[3] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 312.
[4] Sveti Josemaría, Kovačnica, br. 659.