Razmatranje: četvrtak 34. tjedan kroz godinu

Nekoliko razmišljanja koja nam mogu pomoći u molitvi tijekom trideset četvrtoga tjedna kroz godinu. Teme su: kratkoća našega života; Bog će biti s nama na kraju puta; hitnost da druge usrećimo.

  • Kratkoća našega života
  • Bog će biti s nama na kraju puta
  • Hitnost da druge usrećimo

RAZMIŠLJANJE O kratkoći našega života i o činjenici da će naše vrijeme na zemlji jednom završiti može izazvati strah. »Kad ugledate da vojska opkoljuje Jeruzalem, tada znajte: približilo se njegovo opustošenje. [...] I bit će znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama, a na zemlji bezizlazna tjeskoba naroda zbog huke mora i valovlja«, kaže Isus u eshatološkom govoru koji nam Crkva stavlja pred oči u današnjoj liturgiji (Lk 21, 20-25). Nekoliko godina poslije, kada su vidjeli vojske kako opkoljuju grad, neki kršćani koji su se sjećali Gospodinovih riječi doista su pobjegli preko rijeke u Transjordaniju.[1]

Apostoli su, međutim, već bili proživjeli situaciju sličnu onoj koju Isus opisuje, s uzburkanim morem i golemim valovima. Sjećanje im se urezalo u pamćenje: bili su u lađi i sve je upućivalo na to da će potonuti u oluji. No Isus je ustao, smirio vode i utješio im duh: „»Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?« Vjera počinje kada uvidimo da nam je potrebno spasenje. Nismo sami sebi dovoljni; sami tonemo: trebamo Gospodina kao što su drevni pomorci trebali zvijezde. Pozovimo Isusa u lađe svojega života. Predajmo Mu svoje strahove da ih On pobijedi. Poput učenika iskusit ćemo da s Njim na lađi nema brodoloma. Jer to je Božja snaga: okrenuti na dobro sve što nam se događa, pa i ono loše. On unosi vedrinu u naše oluje, jer s Bogom život nikada ne umire.”[2]

Sveti Josemaría s velikim je pouzdanjem promatrao posljednje stvarnosti o kojima nas Crkva sada poziva razmišljati. „One «druge» smrt zaustavlja i iznenađuje. - Nas smrt - Život - ohrabruje i potiče. Za njih je svršetak; za nas je početak.”[3]


NA MNOGIM starokršćanskim sarkofazima Kristov je lik predstavljen slikom Dobrog Pastira. U rimskoj je umjetnosti „pastir općenito bio izraz sna o mirnom i jednostavnom životu, za kojim su ljudi, usred meteža velikih gradova, osjećali svojevrsnu čežnju. Sada se ta slika čitala u sklopu novoga prizora koji joj je davao dublji sadržaj: »Jahve je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam ... Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom ...« (Ps 23 [22], 1. 4). Pravi pastir jest onaj koji poznaje i put što prolazi dolinom smrti; onaj koji i na putu posljednje samoće, na kojem me nitko ne može pratiti, ide sa mnom i provodi me njime: on je sam prošao tim putem, sišao je u kraljevstvo smrti, pobijedio je smrt i vratio se da nas sada prati i dade nam sigurnost da se, zajedno s njim, može naći prolaz. Svijest da postoji Onaj koji me i u smrti prati te me svojim ‚štapom i palicom tješi’, tako da se ‚zla ne bojim’ (usp. Ps 23 [22], 4) — to je bila nova ‚nada’ koja se uzdizala nad životom vjernika.”[4]

Doći će trenutak — kada i kako Bog htjedne — u kojem će nas Gospodin pozvati u svoju prisutnost. Crkva u tom presudnom času stavlja posebne riječi na usne svećenika koji pomaže umirućemu: „Danas ti bilo mjesto u miru i prebivalište kod Boga [...], sa svetom Bogorodicom Djevicom Marijom, sa svetim Josipom i svim anđelima i svecima Božjim […]. Vrati se svojem početniku koji te je načinio od gliba zemaljskog.”[5] Pomisao da ćemo iz ovoga svijeta otići bez ičega može nam pomoći da živimo slobodnije i da se krećemo Božjim korakom. Što je uistinu važno? Što trebam čuvati u srcu kako bih, kada dođe trenutak, mogao bez tjeskobe prijeći prag iz zemaljskoga života u vječnost? Samo je ljubavi određeno da traje zauvijek. Vječnima postajemo darujući se svakoga dana, u svemu što činimo.


SPOZNAJA DA je naše vrijeme ograničeno pojačava osjećaj poslanja u našem krsnom životu. Potiče nas da svaki dan iskoristimo najbolje što možemo, kao da nam je posljednji. Koja je težnja veća od one da onima oko nas donesemo vječnu sreću? Činit ćemo to postupno, jednoga po jednoga, uzimajući u obzir okolnosti svake pojedine osobe, nastojeći razabrati koje korake Bog želi učiniti u njihovim srcima... ali s hitnošću koja dolazi od spoznaje da je svaki trenutak jedinstven i da nam vrijeme izmiče kroz prste. „Ako te je Gospodin nazvao “prijateljem”, moraš odgovoriti na zov, moraš ići žurnim korakom, sa svom potrebnom hitnjom, Božjim korakom! Inače se izlažeš riziku da ostaneš običan gledatelj.”[6]

„Prijateljstvo umnaža naše radosti i pruža utjehu u našim žalostima. Kršćaninovo prijateljstvo želi svojim bližnjima najveću sreću — odnos s Isusom Kristom. Molimo, kao što je molio sveti Josemaría: ‚Daj nam, Isuse, srca po mjeri Tvojega!’ To je put. Samo poistovjećujući se s Kristovim osjećajima — »Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu« (Fil 2, 5) — moći ćemo svojim prijateljstvom donijeti tu puninu sreće u svoj dom, na svoj posao i na svako mjesto na kojem se nađemo.”[7]

Taj bi opis mogao sažeti naš kršćanski život na zemlji: poistovjećujemo se s Isusovim osjećajima, bez straha od smrti jer nas ona vodi u nebo, i sa žarkom željom da one koje ljubimo dovedemo do te sreće. Želimo stići u Božju prisutnost okruženi svojom obitelji i prijateljima, kako bismo cijelu vječnost dijelili život s Isusom i Marijom.


[1] Usp. Euzebije Cezarejski, Crkvena povijest, 3, 5.

[2] Franjo, izvanredni trenutak molitve, 27. travnja 2020.

[3] Sveti Josemaría, Put, br. 738.

[4] Benedikt XVI., Spe salvi, br. 6.

[5] Red bolesničkog pomazanja i skrbi za bolesne, u: Katekizam Katoličke Crkve, br. 1020.

[6] Sveti Josemaría, Brazda, br. 629.

[7] Mons. Fernando Ocáriz, pastirsko pismo, 1. rujna 2019., br. 23.