• Ljubav prema žetvi
• Apostoli u svakodnevnom životu
• Prenositi Božju blizinu

ISUS je želio da Njegovi učenici dijele Njegovu goruću želju da Evanđelje donesu svim stvorenjima. Zato ih je u nekim trenutcima svojega javnog djelovanja slao »po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći« (Lk 10, 1), da pripreme Njegov dolazak. Nešto se slično događa s kršćanima danas, tako da se svatko od nas može osjećati kao jedan od one sedamdesetdvojice koje je Isus poslao. Spoznaja da nas Bog šalje pomaže nam rasti u otvorenosti srca; poziv u evanđelju i misijski je i univerzalan. S jednim od ranih crkvenih otaca možemo reći: »Kršćanin mi je ime, a katolik prezime.«^[1] Crkva je katolička jer je njezino srce otvoreno svakomu čovjeku, a razgovor s Bogom to odražava: »Naša molitva ne smije biti ograničena samo na naše potrebe, na naše nužde: molitva je uistinu kršćanska ako ima i univerzalnu dimenziju.«^[2]

Istodobno je Isus želio da ti učenici dijele Njegovu brigu zbog potrebe za radnicima u polju ovoga svijeta, koji će skupljati plodove Njegova djela spasenja. Govorio im je: »Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju« (Lk 10, 2). Taj nam se poziv može učiniti čudnim: zašto bismo mi, koji smo samo radnici, molili vlasnika polja da pošalje još radnika? Što nas se to tiče, kad ćemo, čak i ako žetva propadne, i dalje primati istu plaću?

Isus želi da Njegovi učenici ljube polja na kojima rade. Nismo pozvani samo ispunjavati svoje dužnosti i polagati račun o onome što smo učinili, nego svijet promatrati kao nešto što nam pripada; on je naš. Krist želi da dijelimo želje Njegova srca i imamo udjela u onoj žeđi za dušama koja Ga je navela da usklikne: »Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo!« (Lk 12, 49). »Žeđa za nama, za našom ljubavlju, za našim dušama i za svim dušama koje bismo Mu trebali privoditi putem Križa, koji je put u besmrtnost i nebesku slavu.«^[3]

U UPUTAMA koje Isus daje sedamdesetdvojici (usp. Lk 10, 2-12) nalazimo vodeća načela našega kršćanskoga poslanja usred svijeta. Isus se »nije ograničio na to da pošalje svoje misionare: dao im je i jasne i precizne upute o tome kako se ponašati. Najprije ih je poslao „po dvojicu” kako bi jedni drugima pomagali i svjedočili bratsku ljubav. Upozorio ih je da će biti kao „janjci među vukovima”. Trebali su biti miroljubivi unatoč svemu i u svakoj prilici nositi poruku mira; nisu smjeli sa sobom nositi ni odjeću ni novac, kako bi živjeli od onoga što im Providnost pruži; trebali su liječiti bolesnike kao znak Božjega milosrđa; ondje gdje bi ih ljudi odbili, trebali su otići, ne čineći ništa drugo nego ih upozoriti na njihovu odgovornost zbog odbacivanja kraljevstva Božjega.«^[4]

Prvi kršćani znali su provoditi te Gospodinove upute. Među sobom su živjeli ljubav koja je izazivala divljenje njihovih suvremenika.^[5] Prenosili su i mir usred progonstava i nevolja, jer su znali da su njihova imena zapisana na nebesima (usp. Lk 10, 20). Štoviše, brinuli su se da nikomu od braće ne uzmanjka ono što mu je potrebno, stavljajući svoja dobra na raspolaganje drugima (usp. Dj 2, 45).

Zato se sveti Josemaría ugledao na prve kršćane kada je govorio o svetosti u svakodnevnom životu. Oni su svjedočili uskrsloga Krista usred svojih svakodnevnih poslova. »Živi jednostavno svoj svakodnevni život«, napisao je, »radi svoj posao, nastojeći ispunjavati dužnosti svojega staleža, obavljajući svoj posao, svoj profesionalni rad kako valja, napredujući, postajući svakoga dana bolji. Budi vjeran; budi pun razumijevanja za druge i zahtjevan prema sebi. Budi mrtvljen i veseo. To će biti tvoj apostolat. Zatim ćeš, premda nećeš vidjeti zašto, jer si itekako svjestan vlastite bijede, otkriti da ljudi dolaze k tebi. Tada možeš s njima razgovarati, sasvim jednostavno i prirodno – na primjer na povratku s posla, u obiteljskom okupljanju, u autobusu, hodajući ulicom, bilo gdje. Razgovarat ćete o onim čežnjama koje svatko osjeća duboko u duši, premda im neki možda ne žele posvetiti pozornost: počet će ih bolje razumijevati kada uistinu počnu tražiti Boga.«^[6]

PORUKA koju su učenici pozvani prenijeti ponajprije je poruka blizine: »I kazujte im: ‘Približilo vam se kraljevstvo Božje!’« (Lk 10, 9). Na prvi pogled taj navještaj, koji se ponavlja kroz cijelo evanđelje, može izgledati kao prijeteći poziv na obraćenje zbog blizine posljednjega suda. No te riječi zapravo otkrivaju Božju nježnost: utjelovljenjem svojega Sina On nam se doslovno približio. »Ako je Bog neba blizu, nismo sami na zemlji i, čak ni u teškoćama, ne gubimo vjeru. Evo prve stvari koju treba reći ljudima: Bog nije daleko, nego je Otac. Bog nije udaljen, On je Otac, poznaje te i ljubi te; želi te uzeti za ruku, čak i kada hodiš strmim i neravnim putovima, čak i kada padneš i mučiš se da ponovno ustaneš i vratiš se na put. On, Gospodin, ondje je s tobom. Štoviše, često upravo u trenutcima kada si najslabiji možeš još snažnije osjetiti Njegovu prisutnost.«^[7]

Isus želi sa svojim učenicima podijeliti svoj način postojanja: trebamo se približavati drugima s Božjom blizinom i nježnošću. To se ne odnosi samo na one koji prihvaćaju evanđeosku poruku, nego i na one koji joj se opiru: »Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima« (Mt 5, 44-45). Kao što je napisao sveti Josemaría: »Malena je tvoja ljubav ako ne osjećaš žara za spasenje svih duša. - Siromašna je tvoja ljubav ako nemaš želje da preneseš svoju ludost na druge apostole.«^[8] Možemo moliti Djevicu Mariju, Kraljicu apostola, da nam pomogne biti poput njezina Sina, koji »hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine« (1 Tim 2, 4).

^[1] Sv. Pacijan, Prvo pismo Simpronijanu.

^[2] Franjo, Angelus, 7. srpnja 2019.

^[3] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 202.

^[4] Benedikt XVI., Angelus, 8. srpnja 2007.

^[5] Usp. Tertulijan, Apologeticus, 39, 7 (CCL 1, 151).

^[6] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 273.

^[7] Franjo, Angelus, 18. lipnja 2023.

^[8] Sveti Josemaría, Put, br. 796.