- Marija se znala otvoriti Božjem djelovanju.
- Bog se čovjeku približava na nezamisliv način.
- Odgovor na našu želju za spasenjem.
DJEVICA Marija sa zaprepaštenjem je slušala riječi anđela: „Začet ćeš i roditi sina. Nadjenut ćeš mu ime Isus” (Lk 1, 31). Ipak, umjesto da ostane paralizirana božanskim naumom koji je trebao preobraziti njezinu sadašnjost i budućnost, s vedrim je uvjerenjem uskliknula: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!” (Lk 1, 38). Ispunja nas čuđenjem spoznaja da su tako jednostavne riječi poslužile kao vrata kroz koja je Bog odlučio ući u naš svijet, ali i kao vrata kroz koja mi ulazimo u ovaj božićni tjedan. „Evo me” – to su ključne riječi života. One označavaju prijelaz iz vodoravnog života – usmjerenog na samoga sebe i vlastite potrebe – u okomiti život, uzdignut prema Bogu. „Evo me” podrazumijeva spremnost da budemo na raspolaganju Gospodinu; to je lijek protiv sebičnosti, protuotrov za život ispunjen nezadovoljstvom u kojem se uvijek čini da nešto nedostaje.(1)
„A ti, Betleheme Efrato, malen među judejskim krajevima, iz tebe će izaći onaj koji će vladati Izraelom” (Mih 5, 1) – rekao je prorok Mihej. Ponizna žena postaje Majkom Božjom; neznatan gradić postaje kolijevkom Mesije. Tako Bog djeluje. I u našim životima naizgled malen odgovor – ako je prožet vjerom – može preobraziti našu svakodnevicu u veliko božansko djelo. Bogu koji dolazi možemo reći „da” u najjednostavnijim trenucima dana: u slučajnom susretu s prijateljem, tijekom ponekad monotonih radnih sati ili u ugodnoj obiteljskoj večeri.
Možda smo se ovih posljednjih dana došašća zaokupili malim preinakama na svojim jaslicama. Možda smo pomaknuli zalutalu ovčicu koja je bila okrenuta leđima od Djeteta ili pokušali osušenoj mahovini na livadi pokraj štalice dati privlačniji, bujniji i zeleniji izgled. To su male geste kojima želimo odraziti vjeru kojom želimo odgovoriti na Božje neprestane i tihe pozive. Dođi, Gospodine, ne kasni! Trebamo Te i želimo se s ljubavlju pripraviti za Tvoj dolazak.
„BOŽE, obnovi nas; razvedri lice svoje i spasi nas!” (Ps 79, 4). Te riječi, ispunjene iščekivanjem, izražavaju jednu od najdubljih čežnji psalmista: ugledati Božje lice. Ipak, narod Izraela znao je da je to želja koju je nemoguće ispuniti. Naime, vjerovali su da bi svatko tko vidi Boga odmah umro, jer nijedno ljudsko biće ne bi moglo podnijeti gledanje takve veličine. Zato nas toliko zadivljuje – i zato se nikada ne želimo na to naviknuti – činjenica da je Svemogući Bog odlučio objaviti svoje lice u nježnom obliku djeteta. Ovih dana želimo se približiti Betlehemu s dva međusobno dopunjujuća osjećaja: strahopoštovanjem pred tim otajstvom i ljubavlju koja ga prima u toplinu doma.
"Bože svemira, vrati se: pogledaj s neba, obazri se, dođi i pohodi svoj vinograd" (Ps 79, 15) – nastavlja pjevati psalmist. Bog je bio daleko darežljiviji nego što je ljudsko srce ikada moglo zamisliti. Nije nas želio samo s ljubavlju promatrati s neba i povremeno nas pohoditi; Bog je postao jedan od nas i toliko se duboko uključio u svoj vinograd da je otišao tako daleko te rekao: "Ja sam trs, a vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda" (Iv 15, 5). Sve se može hraniti sokom koji nam Krist daje u sakramentima, u molitvi i u svom neprestanom društvu. Odlučio je živjeti ljudskim životom kako bi naš ljudski život mogao poprimiti božansku dimenziju.
"Isus se rodio u betlehemskoj špilji", govori nam Sveto pismo, "jer za njih nije bilo mjesta u svratištu." Neću odstupiti od teološke istine ako vam kažem da Isus i danas traži smještaj u vašem srcu. (2) Svakoga dana imamo priliku slijediti taj poticaj svetog Josemaríje i otvoriti svoja srca Isusu. Vjera se ne svodi na skup istina niti je riječ o apstraktnim pravilima kojih se moramo pridržavati. Vjerovati u Boga znači, prije svega, primiti njegova Sina u svoju nutrinu i s njime dijeliti cijeli svoj život – ukratko, pretvoriti svoje duše u Betlehem. Ako se, zahvaljujući ljubavi Marije i Josipa te toplini nekoliko ovaca, mogao osjećati ugodno usred siromaštva one štale... zašto se ne bi osjećao sretno i u našim srcima, ako mu nastojimo prikazati radosti i poteškoće svakoga našeg dana?
"ROSITE, nebesa, odozgo, i oblaci neka dažde Pravednika; neka se otvori zemlja i procvjeta Spasiteljem" (Iz 45, 8). Ulazna antifona za ovu četvrtu nedjelju došašća izražava, iznimnom snagom, potrebu koju osjećamo za Bogom koji nas spašava. Često će se naša molitva sastojati od izricanja – iz same dubine srca – te čežnje za Bogom. Bilo da smo duboko svjesni svojih ograničenja i boli vlastitih rana, bilo da doživljavamo radost u malim stvarima, želimo da sve bude prožeto Božjom ljubavlju. Shvaćamo da je život s Njime korjenito drukčiji od postojanja okrenutog samom sebi.
Današnje drugo čitanje pojašnjava razlog Kristova utjelovljenja: "Evo dolazim... vršiti volju tvoju, Bože!" (Heb 10, 7). Sin je odlučio postati čovjekom kako bi nas spasio. A to se spasenje može razumjeti jedino u svjetlu velike Očeve ljubavi prema nama. "Doista, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni" (Iv 3, 16). Dok promatramo Dijete iz Betlehema, kako možemo sumnjati u ljubav koju Bog gaji prema nama i u njegovu brižnu skrb? U svakom događaju koji čini naš život možemo biti sigurni da nam Bog govori i da nas spašava.
Možemo zamisliti koliko je našoj Majci moralo biti teško gledati svoga ljubljenog Sina rođena u siromaštvu jasala. Ipak, čak je i u tom događaju – tako neznatnom u očima svijeta – zasigurno vidjela kako sjaji Božje svjetlo. "Ono što je uistinu veliko često prolazi nezapaženo, a tiha šutnja pokazuje se plodnijom od grozničave užurbanosti koja obilježava naše gradove"(3). Možemo je zamoliti da nam udijeli svoju osjetljivost i svoje srce, ispunjeno vjerom, kako bismo i mi mogli prepoznati Boga u svakom detalju svoga života. Na taj ćemo način, baš kao što je sveti Ivan Krstitelj od radosti zaigrao u majčinoj utrobi u prisutnosti trudne Djevice, i mi biti ispunjeni radošću dok se spominjemo Isusova rođenja.
1 Franjo, Angelus, 8. prosinca 2018.
2 Sv. Josemaría, Kovačnica, br. 274.
3 Benedikt XVI., govor, 8. prosinca 2012.