- Petar i Pavao, stupovi vjere
- Bili su različiti, ali ih je Evanđelje ujedinilo
- Mi smo živo kamenje hrama Crkve
ŽIVOTE SVETIH Petra i Pavla povezala je ljubav prema Isusu Kristu i zajednička revnost za evangelizaciju. Imali su različito podrijetlo, različite naravi i različit odgoj, ali od trenutka kada su čuli Isusov poziv obojica su dala najbolje od sebe svjedočeći za radost koju su primila. Svaki je imao svoje poslanje i svoj pristup: Petar kao glava Crkve, Pavao kao apostol pogana.
Susreli su se u Jeruzalemu kada je Pavao, tri godine nakon svojega obraćenja, posjetio apostole (usp. Gal 1, 15-18). Zajedno su proveli svega nekoliko dana. Možda su kasnije neko vrijeme bili zajedno u Rimu, dok je Pavao bio zatočen u glavnome gradu Carstva. Znamo da su obojica mučeništvom u Rimu dala najveće svjedočanstvo ljubavi prema Kristu. Petar je razapet, a Pavlu je odrubljena glava. Njihove relikvije danas počivaju u Vječnome gradu, u bazilikama koje su im posvećene, kako je oko 200. godine zabilježio rimski svećenik Gaj: »Mogu vam pokazati trofeje apostolâ. Pođete li na Vatikan ili na Ostijsku cestu, naći ćete trofeje onih koji su utemeljili tu Crkvu.«[1]
Danas razmatramo što Bog može učiniti s onima koji se velikodušno otvore Njegovu djelovanju. »Odvažnost! Ti… možeš«, napisao je sveti Josemaría. »Zar ne vidiš što je učinila milost Božja s onim Petrom pospancem, zatajivačem i kukavicom… s onim Pavlom progoniteljem, mrziteljem, tvrdokornim?«[2] »Kršćanska je predaja svetoga Petra i svetoga Pavla uvijek smatrala nerazdvojivima: doista, oni zajedno predstavljaju cjelovito Kristovo Evanđelje.«[3] Zajedno su temelj Crkve, znakovi njezina jedinstva i stupovi vjere. Zato Crkva istoga dana slavi posvetu rimskih bazilika svetoga Petra i svetoga Pavla, podignutih nad njihovim grobovima.
PRED BAZILIKOM svetoga Petra stoje dva kipa. Likovi se lako prepoznaju po predmetima koje drže u rukama: ključevi su u Petrovim rukama, a mač u Pavlovim.
Simbol ključeva, koje je Petar primio od Krista, označava njegovu vlast. Isus je obećao da će Petar, vjerni upravitelj Njegove poruke, biti onaj koji otvara vrata kraljevstva nebeskoga (usp. Otk 3, 7). Mač koji Pavao drži u rukama oruđe je kojim je ubijen, a njegove poslanice pokazuju da je slika mača simbol njegova evangelizacijskoga poslanja. Kada osjeća da mu se približava smrt, piše svojemu učeniku Timoteju: »Dobar sam boj bio« (2 Tim 4, 7). Pavla se katkad naziva trinaestim apostolom jer ga je, premda nije pripadao skupini Dvanaestorice, pozvao uskrsli Krist na putu u Damask.
Na ljudskoj razini nisu bili nimalo slični i u svojem su odnosu vjerojatno prolazili kroz nesporazume. No njihove ih razlike nisu spriječile da pokažu »novi način bratstva, življen po Evanđelju, istinski način koji je omogućila milost Kristova Evanđelja koja je djelovala u njima«.[4] Sveti Josemaría napisao je: »Želio bih – pomozi mi svojom molitvom – da se u Svetoj Crkvi svi osjećamo udovima jednog jedinog tijela, kako to traži Apostol. Da bez ravnodušnosti i do kraja živimo sve radosti, muke, napredovanje naše Majke: jedne, svete, katoličke, apostolske, rimske. Želio bih da živimo kao jedan, da se poistovjećujemo jedni s drugima, i svi s Kristom.«[5]
POSVETA HRAMA za bogoslužje preobražava tu građevinu iz običnoga mjesta u sveti prostor, namijenjen davanju slave Bogu. Središnji dio obreda posvete jest posvećenje oltara: posve ogoljen oltar pomazuje se krizmom u sredini i na četirima uglovima. Zatim se okadi i uresi oltarnicima, cvijećem, svijećama i križem. Slavitelj, s upaljenom svijećom u ruci, zaziva »Kristovo svjetlo«, slično kao u liturgiji vazmenoga bdjenja.
Poput hrama, svi smo mi kršćani u svojem krštenju posvećeni Bogu; pomazani smo po prsima svetim uljem krizme. Dobili smo i upaljenu svijeću, zapaljenu plamenom uskrsne svijeće, kako bismo bili izvori svjetla u svijetu. Možemo oduševljeno sudjelovati u izgradnji Crkve jer smo »živo kamenje« (1 Pt 2, 5) te nadnaravne građevine. Ova dvojica svjedoka vjere nisu vrijedna divljenja toliko zbog svojih posebnih sposobnosti ili snaga, nego zato što je u središtu njihove povijesti »susret s Kristom koji im je promijenio život. Iskusili su ljubav koja ih je iscijelila i oslobodila. Potom su postali apostoli i poslužitelji oslobođenja za druge.«[6]
»Petar je osobno poznavao Mariju i razgovarao s njom, osobito u danima koji su prethodili Pedesetnici (usp. Dj 1, 14), te je mogao produbiti svoje razumijevanje Kristova otajstva. Pavao, navješćujući ispunjenje nauma spasenja u ‘punini vremena’, nije propustio spomenuti ‘ženu’ od koje se Sin Božji u vremenu rodio (usp. Gal 4, 4).«[7] Molimo je da nam pomogne slijediti primjer svetih Petra i Pavla i prihvatiti pustolovinu izgradnje Crkve u vlastitu životu.
[1] Euzebije, Crkvena povijest, II, 25, 7.
[2] Sveti Josemaría, Put, br. 483.
[3] Papa Benedikt XVI., homilija, 29. lipnja 2012.
[4] Isto.
[5] Sveti Josemaría, Kovačnica, br. 630.
[6] Papa Franjo, homilija, 29. lipnja 2021.
[7] Papa Franjo, Angelus, 29. lipnja 2015.
