• Staviti sve što imamo u Božje ruke
• Dijeliti Gospodinove darove
• Dar Euharistije

DANAS nam evanđelist Matej pripovijeda da je mnoštvo željno tražilo Gospodina. Toliko su bili gladni Njegova propovijedanja i Njegovih čudesa da su Ga, kad su Ga napokon pronašli, radosno slušali sve do zalaska sunca. U jednoj od tih prigoda apostoli su predložili Isusu da otpusti narod prije nego što padne noć, kako bi ljudi mogli negdje kupiti hranu za put kući. No Gospodin, ganut tim srcima toliko željnima Njegove riječi, nije ih htio pustiti a da im ne dade posljednji dar.

Isus je znao da neće biti lako naći hranu za toliko ljudi u obližnjim selima i na imanjima. Zato je odlučio iskoristiti tu priliku da apostole pouči važnoj lekciji. Isus je htio da nauče uzdati se u Njega, velikodušno sanjati i ne dati se obeshrabriti poteškoćama. Stoga im reče: »dajte im vi jesti« (Mt 14, 16). Nisu razumjeli tu zbunjujuću uputu: vrijeme, mjesto i nedostatak sredstava činili su nemogućim nahraniti to mnoštvo. Trebalo bi mnogo kruha i svota novca koju nisu imali.

Apostoli nisu znali što učiniti. Jedan od njih reče Isusu: »Nemamo ovdje ništa osim pet kruhova i dvije ribe« (Mt 14, 17). A Gospodin odgovori: »Donesite mi ih ovamo« (Mt 14, 18). Tih nekoliko kruhova i riba postali su sredstva za čudo. Isto se događa u našim životima. Bog zna da sami od sebe možemo učiniti vrlo malo, ali nas nikada ne prestaje moliti da u Njegove ruke stavimo ono malo što imamo. Zahvaljujući tomu malenom daru, Krist je mogao nahraniti cijelo mnoštvo. Stoga se možemo zapitati: „Što ja danas donosim Isusu? On može učiniti mnogo s jednom od naših molitava, s malim djelom ljubavi prema drugima, čak i s jednom od naših patnji predanom Njegovu milosrđu. Svoje malene stvari dajemo Isusu, a On čini čudesa. Bog tako voli djelovati: velike stvari čini polazeći od onih malenih, dragovoljno darovanih.”^[1] Kada Mu ponizno prinesemo ono što jesmo i što imamo, makar se činilo nedostatnim, Gospodin to može umnožiti daleko više nego što možemo zamisliti.

GOSPODIN »zapovjedi da mnoštvo posjeda po travi« (Mt 14, 19). Malo-pomalo razmjestili su se po obronku, tvoreći krugove prijatelja i poznanika. Bilo je ondje više od pet tisuća ljudi; golemo mnoštvo, no u Gospodinovu je srcu svatko našao posebno mjesto. U Njegovim očima nisu bili bezimena masa, nego izabrane i ljubljene osobe, okupljene oko Njega s glađu za spasenjem. Cijeli prizor ima u sebi nešto svečano, poput predokusa mesijanskih vremena, kada će narod uživati konačno spasenje, praćeno svakovrsnim blagoslovima.

»On uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, izreče blagoslov pa razlomi i dade kruhove učenicima, a učenici mnoštvu« (Mt 14, 19). Isusove geste i riječi dozivaju u pamet obred u kojem glava obitelji lomi kruh za stolom. Njegove je čine pratila molitva koja je spajala zahvaljivanje, blagoslov i hvalu. Bio je običaj da onaj tko blagoslivlja kruh pojede prvi komad, a zatim ga razdijeli ostalima. U ovoj prigodi, s obzirom na velik broj okupljenih, Isus nije davao komade izravno ljudima, nego ih je davao učenicima da ih oni razdijele.

Apostoli su tako sudjelovali u čudu. Unatoč svojoj malenosti, postali su konkretni znak Gospodinova svemogućeg djelovanja. Bilo je očito da pet kruhova i dvije ribe ne mogu nahraniti tako veliko mnoštvo. No ono što se činilo nedostatnim pretvorilo se u obilan objed: »I jeli su svi i nasitili se« (Mt 14, 20). I danas Gospodin računa na nas da utažimo glad za Bogom u ljudima oko nas. Darovi koje nam je dao – vjera, sakramenti, zvanje – nisu samo za nas: određeni su da prođu kroz naše ruke i postanu hrana za mnoge. Sveti Josemaría ovako je komentirao ovaj prizor: „Mogao je kruh pribaviti odakle god je htio… ali ne! Traži ljudsku suradnju: potreban Mu je dječak, mladić, nekoliko komada kruha i nešto riba. Potrebni smo Mu ti i ja, a ipak je Bog! To nas treba poticati na velikodušnost u odgovoru na Njegove milosti.”^[2] Isus je sve mogao učiniti i bez nas. No želi nas pridružiti svome suosjećanju, kako bi naše siromaštvo, sjedinjeno s Njegovim milosrđem, postalo obilje za druge.

NA KRAJU pripovijesti evanđelist ukazuje na znakovit detalj: dvanaest je košara napunjeno preostalom hranom (usp. Mt 14, 20). Te košare, prepune nepotrošena kruha i riba, prenose nam poruku o božanskoj milosti i velikodušnosti. Isus je mogao točno izračunati količinu hrane potrebnu za sve. Umjesto toga, htio je više od potrebnoga, kako bi učenici mogli skupiti ono što je preteklo. Time je pokazao da Bog dijeli svoje darove i milosti bez mjere, bez ljudskih računica učinkovitosti ili puke dostatnosti.

Najveći dar koji nam je Gospodin dao, predoznačen u ovom čudu, jest Euharistija. „Pomislimo kako je divno”, rekao je papa Lav XIV., „kada darujemo neki dar – možda malen, prema svojim mogućnostima – i vidimo da ga je onaj tko ga je primio cijenio; kako smo sretni kada shvatimo da nas taj dar, unatoč svojoj jednostavnosti, još tješnje sjedinjuje s onima koje ljubimo. Doista, ono što se između nas i Boga događa u Euharistiji upravo je to: Gospodin prima, posvećuje i blagoslivlja kruh i vino koje stavljamo na oltar, zajedno s prinosom svojih života, i pretvara ih u Tijelo i Krv Kristovu, žrtvu ljubavi za spasenje svijeta. Bog se sjedinjuje s nama radosno prihvaćajući ono što donosimo i poziva nas da se i mi sjedinimo s Njim, jednako radosno primajući i dijeleći Njegov dar ljubavi.”^[3]

U ovom sakramentu Krist postaje hrana za nas, da utaži našu glad za istinom i životom. „Isus je ostao u Euharistiji iz ljubavi… prema tebi. Ostao je, znajući kako će Ga ljudi primati… i kako Ga primaš ti. Ostao je da Ga možeš blagovati, da Ga možeš posjećivati i pripovijedati Mu o svojim stvarima; i da možeš razgovarati s Njim moleći uz svetohranište i primajući sakrament; i da se svakoga dana možeš sve više zaljubljivati i učiniti da druge duše, mnoge duše, pođu istim putem.”^[4] Možemo moliti Gospu za euharistijsko srce poput njezina: srce koje se zna utjecati Kristu da utaži vlastitu glad i koje, sjedinjeno s Njim, uči i samo postajati hranom za druge.

^[1] Franjo, Angelus, 25. lipnja 2021.

^[2] Sveti Josemaría, Razgovarati s Bogom, str. 99.

^[3] Lav XIV., Angelus, 22. lipnja 2025.

^[4] Sveti Josemaría, Kovačnica, br. 887.