• Prva papinska katedra
• Bogoštovlje u našim srcima i u hramu
• Briga za predmete posvećene bogoslužju
U PRVIM godinama kršćanstva Euharistija se slavila u privatnim kućama koje su neke kršćanske obitelji (obično one s više materijalnih sredstava, pa stoga s većim domovima) stavljale na raspolaganje zajednici. To su bile prvotne kućne crkve ili domus ecclesiae. Prvi kršćanski hram sagrađen u Rimu bila je Lateranska bazilika, na zemljištu na kojem se prije nalazila vojarna careve tjelesne straže. Papa Silvestar posvetio ju je 318. godine. Isprva se zvala Bazilika Spasitelja, no u srednjem je vijeku posvećena i svetom Ivanu Krstitelju i svetom Ivanu Evanđelistu. Mnogo je stoljeća, sve do avinjonskoga razdoblja, ondje bila papinska katedra, zbog čega je ova bazilika zaslužila naslov cunctarum mater et caput ecclesiarum, to jest »majka i glava svih crkava«, kako i danas stoji na natpisu pokraj ulaza.
Danas se spominjemo posvete ove bazilike. To je prilika da učvrstimo svoje zajedništvo s Petrovom Stolicom i proniknemo u značenje koje svete građevine, prostori isključivo posvećeni bogoslužju, imaju u kršćanskom životu. Jedno od predslovlja koja se mogu uzeti u današnjoj misi sažima smisao ovoga slavlja kada zahvaljuje Bogu ovim riječima: »Jer u svojoj dobrohotnosti rado prebivaš u ovom domu molitve da nas usavršiš kao hram Duha Svetoga, poduprte neprestanom pomoću svoje milosti i obasjane slavom života tebi ugodna.«[1] Vidljive su crkve simbol nevidljive Crkve, koju svi krštenici tvore kao »živo i izabrano kamenje«.[2] Stoga na blagdan poput današnjega molimo Boga da nam dade milost da izgrađujemo Crkvu i prispijemo u svoje konačno prebivalište u nebeskom Jeruzalemu.[3]
»DOLAZI ČAS – sada je! – kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini« (Iv 4, 23), rekao je Isus Samarijanki koja Ga je pitala o pravom mjestu bogoslužja. Krist ističe da je Božje prebivanje u srcu svakoga čovjeka još važnije od fizičkoga mjesta bogoslužja (usp. Iv 14, 23) i uvjerava nas da je prisutan gdje god se dvojica ili trojica okupe u Njegovo ime (usp. Mt 18, 20). Kao što će sveti Pavao kasnije naučavati na Areopagu: »Bog koji stvori svijet i sve na njemu, on, neba i zemlje Gospodar, ne prebiva u rukotvorenim hramovima; i ne poslužuju ga ljudske ruke, kao da bi što trebao, on koji svima daje život, dah i – sve« (Dj 17, 24-25).
Staviti na prvo mjesto Božju transcendenciju i važnost nutarnjosti u našem odnosu s Njim posve je spojivo s činjenicom da su ljudima potrebna mjesta na kojima Božja blizina prema nama postaje vidljiva. Osim toga, ne spašavamo se pojedinačno, nego kao Crkva, kao narod Božji. Nije slučajno da u grčkom jeziku Novoga zavjeta riječ „crkva” znači zbor ili okupljanje. I doista, u crkvi, bila ona velika ili mala, okupljamo se s drugim vjernicima i Krist postaje prisutan među nama, osobito u Euharistiji. »Dom će se moj zvati Dom molitve« (Mt 21, 13). Te riječi čitamo u evanđelju današnje mise. Mogu nam poslužiti da preispitamo svoje držanje kada ulazimo u crkvu, kapelu ili oratorij. Osjećamo li doista da smo u Božjoj kući? Upravljamo li odmah pogled prema svetohraništu, gdje se čuva Euharistija? Jesmo li sposobni održati unutarnju tišinu koja nam omogućuje moliti? Nastojimo li se klanjati Bogu i zahvaljivati Mu za Njegovu blizinu, strpljivost i spremnost da ostane uz nas na način koji je istodobno nevjerojatan i vrlo ljudski?
SVETI FRANJO Asiški žarko je zaklinjao kustode svoga reda (one koji su vodili zajednicu pojedinoga mjesta) da ponizno mole klerike »da iznad svega štuju presveto Tijelo i Krv Gospodina našega Isusa Krista [...]. Kaleži, korporali, ukrasi oltara i sve što je vezano uz žrtvu neka bude dragocjeno.«[4] Briga za građevine i predmete vezane uz bogoslužje izvire iz vjere, ljubavi i zahvalnosti prema Bogu koji nam se toliko približio. Uz razum, i naša osjetila i osjećaji pomažu nam doprijeti do Boga.
Utemeljitelj Opusa Dei objasnio je dojmljivim primjerom da je ljudska ljubav razlog zašto za bogoslužje prinosimo najljepše predmete: »Kao što sam vam već rekao, tek kada muškarac ženi koju ljubi u znak svoje ljubavi daruje vreću cementa i tri željezne šipke, tada ćemo isto učiniti i za Gospodina, koji je na nebu i u našim svetohraništima.«[5] Govorio je također da lako razumije svaku pogrešku rođenu iz slabosti, ali da mu je teže razumjeti nemarnu ravnodušnost: »Mislim da će Bog na one ljude koji ulažu ljubav u sve što je vezano uz bogoslužje, koji se brinu da crkve budu održavane dostojanstveno i dolično, i čiste, da oltari blistaju, da sveto ruho bude lijepo i njegovano, gledati s osobitom ljubavlju i lakše će zažmiriti na njihove slabosti, jer tim pojedinostima dokazuju da vjeruju i ljube.«[6]
Marija se brižno i pozorno skrbila za Isusa u Betlehemu, u Nazaretu i tijekom cijeloga Njegova života. Danas, na dan posvete Lateranske bazilike, možemo od svoje Majke moliti nešto od te velike ljubavi.
[1] Predslovlje, Zajedničko slavlje posvete crkve, izvan posvećene crkve.
[2] Zborna molitva, misa Posvete Lateranske bazilike.
[3] Popričesna molitva, Isto.
[4] Sveti Franjo Asiški, Prvo pismo kustodima.
[5] Sveti Josemaría, Pismo 6, br. 28.
[6] Sveti Josemaría, Upute za Djelo svetoga Rafaela, bilješka 167.
