- Isus poučava u prispodobama
- Prigrliti riječ Božju
- Uloga vanjskih okolnosti
ISUS prolazi galilejskim krajem sa svojim učenicima, naviještajući kraljevstvo Božje onima koji Ga dolaze slušati. U svome se propovijedanju služi prispodobama: kratkim pripovijestima koje na jednostavan način otkrivaju duboke istine o duhovnom životu. Uzima svakodnevne primjere iz svijeta rada, poput sijanja, ribolova i kućanskih poslova. Drugi put poseže za slikama iz društvenog i obiteljskog života, kao što su svadbena gozba, očev odnos s djecom ili poslodavac koji unajmljuje radnike. Govori i o neobičnim stvarima, poput pronalaska blaga ili zgode na putu. Slike kojima se služi lako su razumljive i mnogo su veće od pukoga teorijskog poučavanja. »Privlačna slika čini da poruka djeluje blisko, poznato, praktično i povezano sa svakodnevnim životom. Uspjela slika može učiniti da ljudi okuse poruku, budi želju i pokreće volju prema Evanđelju.«[1]
Isus se rado služi tim prispodobama jer dobro poznaje ljudsku narav. Zna kakvu snagu imaju primjeri uzeti iz svakodnevnog života. Njegov je pristup jednostavan i blizak; spreman je staviti se u položaj drugih. Ono što nam Krist želi reći nije odvojeno od svijeta u kojem živimo. Naprotiv, tijesno je povezano sa svakodnevnim stvarnostima. Sveti Josemaría napisao je: »Moli Gospodina da svojoj djeci udijeli “dar jezika”, dar da nas svi mogu razumjeti! Razlog zbog kojeg želim ovaj “dar jezika” možeš naći na stranicama Evanđelja koje su bogate prispodobama, primjerima koji čine opipljivima nauk i oslikavaju ono što je duhovno, a da ne obezvrijede i ne ponize riječ Božju. Svima – učenima i manje učenima – lakše je razmišljati i razumjeti božansku poruku preko ljudskih slika.«[2] Ne činimo to samo zato da »ukrasimo« ono što želimo reći, nego kako bismo ljubili druge ljude kao što je Krist ljubio.
U PRISPODOBI o sijaču Isus objašnjava da je sjemenje koje nije palo na dobro tlo pozobale ptice; ili je, kad bi niknulo, brzo usahnulo zbog nedostatka vlage ili ga je ugušilo trnje. Ono pak koje je palo na dobru zemlju donijelo je obilan rod, čak stostruk (usp. Lk 8, 5-8). Sijač razasipa sjeme po polju ne obazirući se previše na to kako će biti primljeno; sije ga velikodušno, u nadi da će se ukorijeniti. Sjeme je, u svome najdubljem smislu, sam Krist kojega nam je Bog darovao: »Oni koji Riječ slušaju s vjerom i pribrajaju se malenom Kristovu stadu primili su sâmo Kraljevstvo. Sjeme potom vlastitom snagom klija i raste do vremena žetve.«[3]
»Ova je prispodoba o sijaču na neki način ‘majka’ svih prispodoba, jer govori o slušanju Riječi. Podsjeća nas da je Božja riječ sjeme koje je samo po sebi plodno i djelotvorno; i Bog ga posvuda razasipa, ne mareći za rasipanje. Takvo je srce Božje! Svatko je od nas tlo na koje pada sjeme Riječi; nitko nije isključen!«[4] Primamo samoga Boga. Stoga put da se to sjeme u nama ukorijeni nije ponajprije prilagodba moralnom kodeksu ili prihvaćanje intelektualnog nauka, nego odgovor ljubavi Bogu koji nam dolazi ususret.
U određenoj mjeri o nama ovisi hoće li sjeme proklijati i donijeti plod. Bog svakome pruža sreću, ali nas ne sili da je prihvatimo: svaka osoba mora slobodno odlučiti prigrliti taj dar. Bog nas je stvorio slobodnima, kao što pokazuje ova prispodoba. »Gorljiva želja za slobodom, koju zahtijevaju i pojedinci i narodi, pozitivan je znak našega vremena. Priznati slobodu svake žene i svakoga muškarca znači priznati da su osobe: gospodari svojih čina i odgovorni za njih, sposobni upravljati vlastitim životom. Premda sloboda ne vodi uvijek svakoga k tome da razvije ono najbolje u sebi, njezinu važnost nikada ne možemo prenaglasiti, jer kad ne bismo bili slobodni, ne bismo mogli ljubiti.«[5]
IAKO je jezik kojim se Isus služi jednostavan, Njegovi Ga učenici mole da im protumači prispodobu. Učitelj tada nabraja razloge zašto sjeme ne klija u tlu i zašto se Božja riječ ne ukorjenjuje u životima ljudi: đavlov utjecaj, površnost pred teškoćama, svjetovna bogatstva ili brige… Kaže im da se dobra zemlja odnosi na one »koji u plemenitu i dobru srcu slušaju Riječ, zadrže je i donose rod u ustrajnosti« (Lk 8, 15).
Katkad krivimo vanjske okolnosti kada stvari ne idu prema planu, kao kada nepredviđeni događaji otežaju poslovne projekte, obiteljske aktivnosti ili druženja. Sveti Josemaría, međutim, poziva nas da se s tim komplikacijama, čak i kada se čini da pogađaju sjeme, suočimo na svet način. Drugim riječima, potiče nas da ne upadnemo u ono što je nazivao »mističnim željama«: »eh, da se nisam oženio; eh, da nemam ovo zvanje; eh, da imam više zdravlja; eh, da sam mlađi; eh, da sam stariji…«[6] Bog nam dolazi ususret u sadašnjosti, ovdje i sada, čak i onda kada to najmanje očekujemo.
Prispodoba nas uči da vanjske okolnosti nemaju posljednju riječ; naše slobodne odluke presudne su u primanju božanskoga dara. Djelovanjem milosti i osobnim zalaganjem možemo postupno ukloniti sve što guši sjeme. Gospa, plodno polje u kojem se sam Bog utjelovio, pomoći će nam pripraviti tlo da Isus oživi u našim srcima.
[1] Franjo, Evangelii gaudium, br. 157.
[2] Sveti Josemaría, Kovačnica, br. 895.
[3] Drugi vatikanski koncil, Lumen gentium, br. 5.
[4] Franjo, Angelus, 12. srpnja 2020.
[5] Mons. Fernando Ocáriz, pastirsko pismo, 9. siječnja 2018., br. 1.
[6] Sveti Josemaría, Razgovori s mons. Escriváom, br. 116.