Razmatranje: 12. rujna, Ime Marijino

Nekoliko misli koje nam mogu pomoći u molitvi na blagdan slatkoga imena naše Majke Marije.

Reflexión para meditar en la festividad del dulce nombre de María.

• Bliska majka, koju možemo zvati imenom

• Nada usred poteškoća

• Marija nas uvijek vodi k Isusu


IZNENAĐENJE svete Elizabete zacijelo je bilo veliko kad ju je, usred trudnoće, posjetila njezina rođakinja. „Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje!" rekla je Elizabeta pozdravljajući Mariju. „Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega?" (Lk 1,41-43). Marijin dolazak ispunja srce Zaharijine žene prelijevajućom radošću. Nekoliko mjeseci prije s radošću je primila vijest da će roditi; a sada joj Bog udjeljuje novu milost, šaljući joj rođakinju da je prati u tome posebnom vremenu.

Radosno iznenađenje svete Elizabete ponavlja se u srcima kršćana kada u svome životu otkriju Marijinu blizinu, a time i blizinu našega Gospodina. Isus ne ulazi u naš svijet na neki čudan način, nego u krilu svoje Majke. A ona nam prva dolazi u susret, kao što je došla svojoj rođakinji. Blagdan Imena Marijina podsjeća nas da imamo blisku majku koju možemo zazvati sa sigurnošću da ćemo biti uslišani. „Djeca smo koja znaju da ih Otac ljubi. Marija nam govori o toj toplini i sigurnosti. Zato njezino ime ide ravno u naše srce."[1]

Naša vjera i nada raspaljuju se kad izgovaramo ime Isusove Majke. Tako joj se lako obratiti; možemo je zazivati s dječjom prirodnošću. Sveti Josemaría je govorio: „Naš odnos s vlastitom majkom može nam pokazati kako se odnositi prema Mariji, Gospi slatkoga imena. Boga moramo ljubiti istim srcem kojim ljubimo svoje roditelje, svoju braću i sestre, ostale članove svoje obitelji, svoje prijatelje. I Mariju moramo ljubiti tim istim srcem."[2]


„ČIM GLAS tvoga pozdrava dopre do mojih ušiju, zaigra mi od radosti čedo u utrobi" (Lk 1,44). Marijine riječi potiču Ivana da se pokrene u majčinoj utrobi. Sveta Elizabeta u radosti svoga djeteta osjeća veliku stvarnost da naša Gospa nosi nadu Izraela. I stoga se Mariji obraća zadivljujućim riječima hvale: „Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje!… Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!" (Lk 1,42.45).

Poput svete Elizabete, i mi možemo hvaliti našu Majku jer je dopustila Bogu da djeluje u njezinu životu i tako donese u svijet mir svoga Sina. To nas može ispuniti nadom usred naših svakodnevnih borbi. Doista, mnogi su sveci savjetovali da se u nevoljama obratimo Mariji kako bismo pronašli optimizam i vedrinu. „U opasnostima, u tjeskobama, u sumnjama, misli na Mariju, zazivaj Mariju", napisao je sveti Bernard. „Neka Marija uvijek bude na tvojim usnama; neka nikada ne izostane iz tvoga srca."[3]

Ako nam se katkad život čini poput mora uzburkanoga našim vlastitim slabostima, zazivanje Marije ispunja nas sigurnošću. „U zapadnoj se predaji ime ,Marija' prevodilo kao ,Zvijezda mora'. Taj naslov izražava upravo to iskustvo: kako često okolina oko nas može izgledati poput tamnoga mora čiji valovi prijeteći udaraju o malenu lađicu našega života. Katkad se noć čini neprobojnom. Često samo izdaleka nazremo veliko Svjetlo, Isusa Krista, koji je pobijedio smrt i zlo. No tada svjetlo koje se pali kad Marija kaže: ,Evo službenice Gospodnje' pomaže obasjati naš put. Vidimo jasno svjetlo dobrote koje iz nje zrači."[4]


NAŠA GOSPA odgovara svetoj Elizabeti s velikom jednostavnošću: „Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju" (Lk 1,46-47). Prava pobožnost prema Mariji vodi nas tomu da se spontano obraćamo Bogu, izvoru svih milosti. Ako ona uzvikuje da će je „odsad blaženom zvati svi naraštaji" (Lk 1,48), to je zato što je Božja moć bila tako očita u njezinu vlastitom životu.

Marija „zauzima povlašteno mjesto u životu kršćana, a stoga i u njihovoj molitvi, jer je Majka Isusova. Istočne su je Crkve često prikazivale kao Odigitriju, onu koja ,pokazuje put'; to jest, svoga Sina, Isusa Krista… Njezina je prisutnost posvuda u kršćanskoj ikonografiji, katkad vrlo istaknuta, ali uvijek u odnosu prema njezinu Sinu i u vezi s njim. Njezine ruke, njezine oči, njezino držanje živa su ,kateheza' koja uvijek upućuje na ugaoni kamen, na središte: Isusa. Marija je posve usmjerena prema njemu (usp. KKC, 2674)."[5]

Slaveći slatko Marijino ime, možemo je zamoliti da nam i dalje pokazuje put k svome Sinu. Molitva koju joj upućujemo spontano nas sjedinjuje s Isusom. U Zdravomariji je pozdravljamo kao „blagoslovljenu među ženama". I odmah dodajemo: „blagoslovljen plod utrobe tvoje, Isus". Kad katkad ne znamo kako se obratiti našemu Gospodinu, naša nam Majka nudi siguran put da do njega dođemo, jer „k Isusu idemo - i k njemu se ,vraćamo' - po Mariji".[6]


[1] Sveti Josemaría, Susret s Kristom, br. 142.

[2] Isto.

[3] Sveti Bernard, O izvrsnosti Djevice Majke, 2, 17.

[4] Benedikt XVI., Homilija, 12. rujna 2009.

[5] Franjo, Opća audijencija, 24. ožujka 2021.

[6] Sveti Josemaría, Put, br. 495.