• Pouzdati se u sreću koju Bog nudi
• Evanđelje obećava radost
• Radost i žalost u kršćanskom životu

»U BLAŽENSTVIMA nam Isus Krist daje ključeve koji otvaraju vrata neba… i vrata sreće na ovoj zemlji.«^[1] Naše se srce buni protiv pomisli da bismo radost mogli pronaći u siromaštvu, gladi, plaču ili progonstvu, ali Isus ustraje: »Blago vama kad vas zamrze ljudi […] Radujte se u dan onaj i poskakujte« (Lk 6, 22–23).

Prividni nas paradoks »poziva na razmišljanje o dubokom smislu vjere, koja se sastoji u potpunom pouzdanju u Gospodina. Riječ je o rušenju svjetovnih idola kako bismo otvorili srce istinskomu i živomu Bogu. Samo On može našem životu dati onu puninu za kojom toliko čeznemo, a koju je tako teško dosegnuti. Braćo i sestre, doista i u naše dane ima mnogo onih koji se predstavljaju kao djelitelji sreće. […] I tu je lako neopazice skliznuti u grijeh protiv prve zapovijedi: u idolopoklonstvo, zamjenjujući Boga idolom. Idolopoklonstvo i idoli čine se stvarima iz nekoga drugog vremena, a zapravo pripadaju svim vremenima!«^[2]

»Bog nam želi otvoriti prekrasan obzor«, piše prelat Opusa Dei, »premda on našim očima može biti skriven. Trebamo se pouzdati u Njega, približiti Mu se. Trebamo odbaciti strah da ćemo, priđemo li blizu Kristu, ostati bez drugih dobara. Njegova sposobnost da nas iznenadi veća je od naših očekivanja.«^[3] Kršćanski se život ne sastoji u gomilanju patnje na zemlji kako bismo poslije mogli uživati u nebu. Isus želi da budemo sretni i ovdje, ali ne želi da naša sreća ovisi o prolaznim, kratkotrajnim stvarima. Želi je ukorijeniti u istini, koja jedina može utažiti našu žeđ.

KADA razmišljamo o navještenju arkanđela Gabrijela Mariji, uviđamo da je »prva riječ Novoga zavjeta poziv na radost: ‚veseli se‘, ‚raduj se‘. Novi zavjet doista je ‚Evanđelje‘, ‚radosna vijest‘ koja nam donosi radost. Bog nam nije dalek, nije nepoznat, zagonetan, možda opasan. Bog nam je blizu.«^[4] Ta struja nove radosti u svijetu protječe čitavim Evanđeljem i izbija na površinu u blaženstvima.

Kada se prisjetimo svojih najsretnijih uspomena, uviđamo da nisu sve potekle iz bogatstva, užitka ili udobnosti. »Radost nije prolazno ushićenje: ona je nešto sasvim drugo! Prava radost ne dolazi od stvari, od posjedovanja, ne! Ona se rađa iz susreta, iz odnosa s drugima, rađa se iz osjećaja da smo prihvaćeni, shvaćeni i ljubljeni te iz prihvaćanja, razumijevanja i ljubljenja.«^[5] Katkad na radost koju nam Isus obećava gledamo kao na nešto što ćemo tek postići u budućnosti, no Njegove su riječi već danas istinite u našem životu. Tko se pouzdaje u Boga, spreman je u nedaćama vidjeti podsjetnike da prava sreća dolazi od Njega.

Kao djeca Božja stvorena na Njegovu sliku, težimo za nečim višim od konačne, prolazne sreće: želimo dijeliti radost svoga nebeskog Oca. Isus nam je rekao da želi da Njegova radost bude u nama kako bi naša radost bila potpuna (usp. Iv 15, 11). Bogu je do naše sreće stalo više nego nama samima.

NAŠA nas vjera uči da je grijeh jedino zlo koje može dovesti do prave žalosti. On je glavna prepreka radosti. Sve druge nevolje samo se čine zlima jer ih još nismo sagledali s Božjega gledišta. »Gospodin želi da budemo sretni«, govorio je sveti Josemaría. »Kad gledam svoju djecu, vidim da su sretna, s nadnaravnom radošću tako dubokom da je spojiva sa svim žalostima i nedaćama našega zemaljskog života.«^[6] Sveti Ivan Zlatousti kaže nam: »Na ovome svijetu čak i radost može završiti u žalosti; no onomu čiji je život utemeljen na Kristu i žalosti vode k radosti.«^[7]

Katkad možemo doći u napast da povjerujemo kako zaslužujemo biti žalosni jer nismo odgovorili Božjoj milosti. Takav način razmišljanja počiva na pretpostavci da sreća dolazi samo onda kada sve svoje naume savršeno ostvarimo. Na našem putu poistovjećivanja s Isusom Kristom Gospodin nas poziva na radost koja se »ne temelji na našim krjepostima; nije isprazno samozadovoljstvo, nego se gradi na našoj ljudskoj slabosti i krhkosti. Poznavanje vlastite slabosti, iskustvo unutarnjega razdora u nama, može i treba ustupiti mjesto radosti.«^[8] Kao što je naglasio utemeljitelj Opusa Dei: »Budite sigurni u ovo: Bog ne želi našu bijedu, ali je nje svjestan i upravo se našom slabošću služi da nas učini svetima.«^[9]

Beskrajna, nezaslužena Božja ljubav izvor je naše radosti. Naša majka Marija primila je Gospodina svim srcem i bezuvjetno. Zato je, ispunjena poniznošću, mogla reći da će je blaženom zvati svi naraštaji (usp. Lk 1, 48). Možemo moliti Mariju da nam pomogne iskusiti tu istu radost.

^[1] Mons. Fernando Ocáriz, U svjetlu Evanđelja, str. 41.

^[2] Papa Franjo, Angelus, 17. veljače 2019.

^[3] Mons. Fernando Ocáriz, »Dopustiti da nas iznenadi dobri Otac«, 25. siječnja 2019.

^[4] Papa Benedikt XVI., homilija, 18. prosinca 2005.

^[5] Papa Franjo, susret sa sjemeništarcima i novacima, 6. srpnja 2013.

^[6] Sveti Josemaría, homilija, 26. svibnja 1974.

^[7] Sv. Ivan Zlatousti, Homilije o evanđelju po Ivanu, 79.

^[8] Mons. Fernando Ocáriz, U svjetlu Evanđelja, str. 109.

^[9] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 215.