• Obasjavati puteve zemlje

• Vrijeme za ljubav

• Bog ide pred nama

U EVANĐELJU svetoga Luke naš Gospodin, u svome govoru na ravnici, daje jasan portret toga kako njegovi učenici trebaju postupati: „Nego, velim vama koji slušate: Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju. Onomu tko te udari po jednom obrazu pruži i drugi, i onomu tko ti otima gornju haljinu ne krati ni donje. Svakomu tko od tebe ište daji, a od onoga tko tvoje otima ne potražuj" (Lk 6,27-30). To je zahtjevna poruka. Kao kršćani pozvani smo slijediti stope Učitelja, koji je „prošao zemljom čineći dobro, jer Bog bijaše s njime" (Dj 10,38). Pozvani smo biti sol zemlje i svjetlo svijeta (usp. Mt 5,13-14), poslani da svjedočimo za Krista gdje god se nalazili i „sve do kraja zemlje" (Dj 1,8), uronjeni u stvarnosti svijeta poput soli i kvasca — koji se ne vide, ali se osjećaju.

Prvi su kršćani nastojali usvojiti ove Gospodinove pouke. „Kršćani se ne razlikuju od ostalih ljudi", napisao je jedan pisac iz drugoga stoljeća, „ni mjestom u kojem žive, ni jezikom, ni običajima; nemaju vlastitih gradova, ne služe se neobičnim govorom niti vode odvojen način života. Žive u grčkim i barbarskim gradovima, kako je komu dopalo; slijede običaje stanovnika zemlje, i u odijevanju i u cijelome načinu života. Pa ipak, svjedoče o načinu života koji je vrijedan divljenja i, po mišljenju svih, uistinu izvanredan."[1]

Danas, kao i onda, „stvorenje sa svom žudnjom iščekuje ovo objavljenje sinova Božjih" (Rim 8,19), svjedočanstvo našega kršćanskog života, ujedno jednostavnoga i vrijednoga divljenja. Jer mi smo „djeca Božja.- Nositelji jedincatog plamena koji može osvijetliti zemaljske puteve duša, jedinstvenog sjaja, u kojem nikada neće zavladati mrak, ni sjena ni polutama. - Bog se nama služi kao bakljom, da bi ovo svjetlo svijetlilo...O nama ovisi da mnogi ne ostanu u tami, već da hode putevima koji vode do života vječnoga."[2]

SVIJET čezne za svjedočanstvom djece Božje; u njihovu se načinu života ispunja najdublja težnja svakoga ljudskog bića. Krist je „na jedinstven i neponovljiv način proniknuo u otajstvo čovjeka i ušao u njegovo srce".[3] Stoga ono što on od nas traži zapravo nije nešto izvanredno, jer odgovara iskonskomu pozivu svakoga čovjeka, izraženu u glasu njegove savjesti. Tako razumijemo zašto Krist sav svoj zahtjevni govor sažima u jednostavno zlatno pravilo: „I kako želite da ljudi vama čine, tako činite i vi njima" (Lk 6,31).

U konačnici, riječ je jednostavno o odgovoru na poziv na ljubav. Cijeli je zakon sažet u dvostrukoj zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu (usp. Mt 22,37-40), a zapovijed je našega Gospodina da ljubimo jedni druge kao što je on ljubio nas. Po ljubavi nas svijet prepoznaje kao Učiteljeve učenike (usp. Iv 13,34-35), jer nas je on ljubio do te mjere da je za svakoga od nas dao svoj život.

Kako bi nam pokazao praktične posljedice ovoga nauka, Isus nastavlja svoj govor: „Ako ljubite one koji vas ljube, kakvo li vam uzdarje? Ta i grešnici ljube ljubitelje svoje. Jednako tako, ako dobro činite svojim dobročiniteljima, kakvo li vam uzdarje? I grešnici to čine… Nego, ljubite neprijatelje svoje. Činite dobro i pozajmljujte ne nadajuć se odatle ničemu" (Lk 6,33-35). To je autentično svjedočanstvo djece Božje koje svijet iščekuje, danas i sada: ljubav koja ne poznaje granice, koja se otvara svima oko nas. „Ovo je čas za ljubav!" proglasio je Lav XIV. na Misi otvorenja svoga pontifikata. „Božja ljubav, koja nas čini braćom i sestrama, srce je Evanđelja."[4]

JE LI MOGUĆE ljubiti kako Isus traži od nas? Možda često iskusimo koliko je teško ljubiti kao on: njegovom beskonačnom strpljivošću, njegovim bezgraničnim milosrđem… Logično, kad bismo se oslanjali samo na vlastite snage, imali bismo više nego dovoljno razloga za malodušnost. No on je taj koji nam sam pomaže. Velikodušno dijeli s nama svoju ljubav, izlijevajući je u naša srca po Duhu Svetom (usp. Rim 5,5). „On nas je prvi ljubio i nastavlja to činiti; stoga i mi možemo odgovoriti ljubavlju. Bog od nas ne zahtijeva osjećaj koji sami nismo sposobni proizvesti. On nas ljubi, daje nam da vidimo i iskusimo njegovu ljubav, a budući da nas je ,prvi ljubio', ljubav može i u nama procvjetati kao odgovor."[5]

Stoga, kad primijetimo da našemu srcu teško pada ljubiti kako naš Gospodin od nas traži, možemo živjeti s pouzdanjem da nas on prvi ljubi: „Njegova nas ljubav uvijek prethodi, prati nas i ostaje s nama, unatoč našemu grijehu."[6] Vrlo je oslobađajuće prepustiti se Božjoj ljubavi, primati njegovu beskonačnu ljubav i velikodušno je davati drugima. Jer znamo da se ne moramo brinuti oko suđenja, budući da je Bog taj koji sudi (usp. 1 Kor 4,4); da uvijek imamo mogućnost oprostiti „s punom slobodom ljubavi";[7] da uvijek možemo biti radosni, čak i kad činimo nešto što nam se ne sviđa, jer sve možemo činiti iz ljubavi.

Živjeti tako, štoviše, ispunja nas sigurnom nadom: „Ne sudite", kaže nam Isus, „i nećete biti suđeni. Ne osuđujte i nećete biti osuđeni. Praštajte i oprostit će vam se. Dajite i dat će vam se: mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna dat će se u krilo vaše jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti" (Lk 6,37-38). Stoga, ako je naš život bio obilježen ljubavlju, milosrđem i velikodušnošću u odnosima s drugima, naš će nam Gospodin suditi na isti način. Možemo zamoliti našu Gospu da nam izmoli veliku ljubav i pomogne nam nasljedovati Isusa, svjedočeći u svijetu kao djeca Božja.

[1] Poslanica Diogenetu, pogl. 5-6.
[2] Sveti Josemaría, Kovačnica, br. 1.
[3] Sveti Ivan Pavao II., Enc. Redemptor hominis, br. 8.
[4] Lav XIV., Homilija, 18. svibnja 2025.
[5] Benedikt XVI., Enciklika Deus caritas est, br. 17.
[6] Franjo, Apost. pismo Misericordia et misera, br. 5.
[7] Sveti Josemaría, Križni put, X. postaja.