• Rad, prvotni čovjekov poziv
• Nova dimenzija
• Zavist zbog Božje velikodušnosti

EVANĐELJE mise stavlja pred nas prispodobu koja se na prvi pogled čini zbunjujućom: onu o gospodaru vinograda koji tijekom cijeloga dana unajmljuje nadničare i, kada dođe vrijeme isplate, iznenađuje ih plaćajući jednako onima koji su radili od ranoga jutra kao i onima koji su stigli mnogo kasnije (usp. Mt 20, 1-16). Taj je odlomak iznjedrio različita tumačenja koja naglašavaju različite vidove. U današnjem kontekstu tema koja možda odzvanja osobitom snagom jest drama nezaposlenosti: položaj mnogih ljudi koji, poput tih nadničara, čekaju da nađu posao. Tragedija je tih ljudi dvostruka: s jedne strane, teško uzdržavaju sebe i svoje obitelji; s druge strane, ranjeno je njihovo ljudsko dostojanstvo, budući da „rad predstavlja temeljnu dimenziju čovjekova postojanja na zemlji“^[1]. Rad je potrebno dobro ne samo radi preživljavanja, nego prije svega zato da se muškarci i žene ostvare kao osobe te da svojim svakodnevnim radom služe drugima i usavršuju svijet, privodeći ga tako Bogu.

„Rad je prvo zvanje čovjeka, rad je Božji blagoslov, i žalosno se varaju oni koji ga smatraju kaznom.“^[2], naučavao je sveti Josemaría. Za veliku većinu kršćana težiti svetosti znači „posvećivati svoj rad, posvećivati sebe u svom radu i posvećivati druge svojim radom“^[3]. Možda se u molitvi možemo zapitati kako posvećujemo svoj rad – sa željom i zauzetošću da ga obavimo što je moguće bolje i da ga prikažemo Bogu na misi; kako posvećujemo sebe u radu – vježbajući se u krjepostima s poučljivošću prema Duhu Svetomu, kako bi nas On preobrazio u drugoga Krista; i kako posvećujemo druge svojim radom – prenoseći svjetlo i toplinu onima oko nas, s apostolskim duhom koji se očituje u iskrenu prijateljstvu koje nudimo svakomu.

S LJUDSKOGA gledišta skloni smo cijeniti poslove koji su bolje plaćeni, uživaju društveni ugled ili su poznati po svojoj učinkovitosti. Katkad također, možda ne u teoriji, ali u praksi, radu možemo dati odviše središnje mjesto u svom životu, tako da naš svakodnevni posao zauzima prostore koji bi trebali biti posvećeni našem odnosu s Bogom, obiteljskomu životu ili prijateljstvima. U takvim situacijama može biti korisno zastati i razmisliti: Koji je konačni smisao moga rada? Radim li onako kako Bog želi? Što Gospodin uistinu cijeni u mom radu?

„Čovjek se ne smije ograničiti na materijalnu proizvodnju. Rad se rađa iz ljubavi, očitovanje je ljubavi i usmjeren je prema ljubavi.“^[4] Gospodin u našem radu cijeni upravo našu ljubav, koja naizgled beznačajan posao može pretvoriti u nešto veliko i herojsko. Sveti Josemaría jednom je dvjema osobama koje su uređivale vrt rekao: „Kako ste lijepo njegovali sve ove biljke, sve ovo cvijeće… Što mislite, što vrijedi više: vaš rad ili rad zastupnika u parlamentu?“ Oni su šutjeli, a utemeljitelj Opus Dei nastavio je: „Ovisi o ljubavi prema Bogu koju u to unosite: ako unesete više Ljubavi nego zastupnik, vaš rad vrijedi više.“^[5]

Kršćani, osjećajući ljubav koju Duh Sveti izlijeva u njihova srca (usp. Rim 5, 5), žive ispunjeni zahvalnošću Bogu i nastoje oko sebe širiti ljubav koju su primili. Raditi iz ljubavi ne isključuje druge opravdane motive – poput zarađivanja plaće, stjecanja priznanja ili osjećaja zadovoljstva zbog ispunjene dužnosti – nego ih nadilazi i uređuje. Sveti Pavao ustraje: »Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznanje […], a ljubavi ne bih imao – ništa sam!« (1 Kor 13, 2). Isto se može reći i o našem radu: kada mu je pokretačka snaga težnja za Božjom slavom, taj posao – bio jednostavan ili složen – poprima nadnaravnu veličinu. Odlučujuće je, kako je naučavao sveti Josemaría, „nastojanje da ljudske stvari, velike ili male, učinimo božanskima, jer po Ljubavi sve zadobiva novu dimenziju“^[6].

PRISPODOBA o gospodaru vinograda ističe i problem zavisti. Nadničari prvoga sata prosvjeduju protiv gospodarove velikodušnosti prema onima koji su radili manje. Isus je govorio nekim farizejima koji su smatrali da su u povlaštenu položaju pred Bogom; željeli su priznanje za svoja djela i odbijali su prihvatiti da bi On mogao zagrliti grešnike. Umjesto da se raduju božanskomu milosrđu, doživljavali su ga kao nepravdu. Poput radnika iz prispodobe, oni „ne uspijevaju vidjeti ljepotu gospodarove geste, koji nije bio nepravedan, nego jednostavno velikodušan“, naučava Lav XIV. „Nije gledao samo na zaslugu, nego i na potrebu. Bog želi svoje kraljevstvo, to jest puni, vječni i sretni život, darovati svima. I upravo to Isus čini s nama. On ne uspostavlja ljestvicu, nego se čitav daruje onima koji Mu otvore srce.“^[7]

Zavist je jedan od najstarijih poroka koje nam predstavlja Sveto pismo i u onima koji je njeguju rađa gorku žalost koja može dovesti čak i do mržnje. Kajin se, vidjevši da je Gospodin sa zadovoljstvom prihvatio Abelovu žrtvu, a njegovu nije, »veoma razljuti i lice mu se namrgodi« (Post 4, 5). Umjesto da pozornost usmjeri na sve darove koje je primio kao prvorođenac Adama i Eve, nije mogao podnijeti da mu je brat sretan i da zadobiva Božju naklonost. Izjedan tom žalošću zavisti, pobunio se i oduzeo Abelu život.

„U korijenu toga poroka jest pogrešna predodžba o Bogu: ne prihvaćamo da Bog ima svoju vlastitu ‚matematiku‘, različitu od naše. Htjeli bismo Bogu nametnuti svoju sebičnu logiku; no Božja je logika ljubav. Dobra koja nam daje namijenjena su dijeljenju. Zato sveti Pavao potiče kršćane: »Srdačno se ljubite pravim bratoljubljem! Pretječite jedni druge poštovanjem!« (Rim 12, 10). Evo lijeka protiv zavisti!“^[8] Možemo moliti Gospu da nas nauči iskreno se radovati darovima koje njezin Sin daje drugima i s radošću promatrati milosrđe koje On iskazuje svoj svojoj djeci.

^[1] Sv. Ivan Pavao II., Laborem exercens, br. 4.

^[2] Sv. Josemaría, Brazda, br. 482.

^[3] Sv. Josemaría, Razgovori s mons. Escriváom, br. 55.

^[4] Sv. Josemaría, Susret s Kristom, br. 48.

^[5] Msgr. Josemaría Escrivá de Balaguer: A Profile of the Founder of Opus Dei, Scepter, str. 194.

^[6] Sv. Josemaría, Susret s Kristom, br. 60.

^[7] Lav XIV., audijencija, 4. lipnja 2025.

^[8] Franjo, audijencija, 28. veljače 2024.