• Jakost za slobodan život

• Otkrivanje pozitivne strane naše borbe

• Put nade

GOSPODIN je svoje božanstvo očitovao na mnoge načine. Ozdravio je mnoge bolesnike, nahranio gladno mnoštvo i objavio se Dvanaestorici kao Mesija koji ima doći. Usred toga ozračja iščekivanja Isus je rekao svojim učenicima: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom« (Mt 16, 24). Gospodin govori jasno jer ne želi da se apostoli zavaravaju misleći da kraljevstvo Božje podrazumijeva zemaljski uspjeh. Slijedeći Ga, svjedočili su mnogim čudesima i znamenjima, ali doći će i vrijeme križa.

Jakost je krjepost koja nam pomaže očuvati želju da izbliza slijedimo Isusa u svakoj okolnosti, i s čudesima i s poteškoćama. U svakodnevnom životu nalazimo mnogo toga što nas ispunja radošću, ali neizbježno se suočavamo i s preprekama koje nas stavljaju na kušnju. Sreća na zemlji stoga ne ovisi toliko o produljivanju tih razdoblja blagostanja, koliko o sposobnosti da damo smisao i dobrim vremenima i onim složenijima, kada ništa ne ide kako smo očekivali. Jakost nam pomaže pretvoriti neuspjehe u prilike da naša želja za Bogom postane još dublja i djelatnija. Tako ta krjepost postupno usmjerava naše osjećaje kako bismo se mogli radovati Božjoj blizini čak i onda kada se čini da joj osobne ili vanjske okolnosti ne pogoduju.

Kad je mnoštvo zbog Njegovih čudesa htjelo proglasiti Isusa kraljem, Gospodin je „izbjegao trijumfalizam i nije se dao njime zavesti. Bio je slobodan, jer je Njegova sloboda bila činiti volju Očevu… Razmislimo danas o svojoj slobodi. Jesam li slobodan, ili sam rob svojih strasti, ambicija, bogatstava, prolaznih hirova?”[1] Isusa nijedna prepreka nije odvratila od puta prema onomu što je uistinu htio: osloboditi nas od grijeha. Krjepost jakosti može nam pomoći da živimo poput Njega: tako da nas vanjske okolnosti ne zarobe i ne sputaju, i uvijek sa željom da vršimo Božju volju.

PONEKAD krjepost jakosti možemo svesti na napor da idemo protiv struje, na neprestanu borbu za svladavanje samih sebe. Mislimo tada da je za postizanje nečega uistinu vrijednoga – iskorijeniti manu, rasti u prijateljstvu s drugima ili s Bogom, izvršiti neki zadatak – dovoljno odolijevati preprekama koje nam se ispriječe dok napokon ne dosegnemo cilj. No takav pristup, bez daljnjih nijansi, može dovesti do iscrpljenosti ili do neosjetljivosti na raznolikost darova koje nam Bog daje. Biti jak sastoji se, prije svega, u učvršćivanju svojih uvjerenja, u neprestanoj obnovi ljubavi koja nas pokreće, u tome da najautentičnija dobra u nama jače zasjaju; drugim riječima, u temeljenju svoje snage na vjeri u Božju ljubav. Tada ćemo lakše, čak i s užitkom, birati ono što uistinu želimo, onaj »bolji dio« o kojem Isus govori (usp. Lk 10, 42).

Primjerice, tko nema jakosti, teško će se suzdržati od osorne primjedbe ili se nasmiješiti kad je umoran. U tim je situacijama umor presudan razlog njegovih reakcija, pa gubi iz vida druge razloge zbog kojih bi se vrijedilo potruditi. Nasuprot tomu, tko je stekao jakost utemeljenu na vjeri, ne samo da može nadvladati umor, nego to čini jer vidi dobro koje to donosi njemu i drugima, pa u tome otkriva čak i način da ljubi Boga. I tada postupci poput odricanja od maloga užitka, ustajanja u određeno vrijeme, nastojanja da se ne žalimo ili činjenja usluge koju ne bismo spontano učinili postaju način uvježbavanja da zamijetimo dobro koje nam je nadohvat ruke, ali koje – barem isprva – možda nije očito kad nas zadesi neuspjeh.

Taj napor, koji se isprva činio svedenim tek na izazov svladavanja samoga sebe, na kraju nas zapravo čini slobodnijima, jer će naša radost i naš mir više ovisiti o onome što uistinu želimo, a manje o malim tiranijama trenutka. Borba da postanemo jači uključuje suočavanje sa slijepim pjegama koje nam priječe vidjeti određene vidove dobra, jednostavno zato što zahtijevaju borbu. Tko je stekao jakost, moći će ustrajati u činjenju dobra i onda kada dobre odluke nisu najprivlačnije. Biti jak stav je onih koji zamjećuju stvarnu vrijednost stvari.

„ZA SREĆU ti nije potreban lagodan život, nego zaljubljeno srce”, napisao je sveti Josemaría.[2] Kršćanski je put zahtjevan jer traži sve dublju ljubav; a, kako kaže stara pjesma, „srce koje ne želi trpjeti boli, mora cijeli život provesti bez ljubavi”.[3] Isusov nam život pokazuje kako se trebamo suočavati s nedaćama. On nije bježao od križa. Nije se ograničio ni na to da ga prihvati: htio ga je zagrliti. A kad je osjetio breme težine križa, radije je pao nego ga ispustio.[4] To je drvo za druge bilo istoznačno sa smrću. No za Isusa je bilo oruđe Njegove ljubavi: prijestolje s kojega će nas spasiti od naših grijeha.

Jakost nam pomaže prihvatiti bol. Istodobno nas vodi i k tomu da, kad se pojave poteškoće, vidimo razloge koji našoj borbi daju smisao. Svaka slobodno prihvaćena žrtva, svaki sa strpljivošću primljen neuspjeh, svaka iz ljubavi izvojevana pobjeda učvršćuje u nama uvjerenje da se naša sreća nalazi ponajprije u Bogu. Naša svakodnevna borba tada postaje postupno osvajanje najvećega dobra, koje nam daje predokus buduće slave kojoj težimo: naša borba postaje put nade.

I stoga oni koji su jaki ne gube nadu; ne gube vedrinu pred neuspjehom ni onda kada plodovi njihova rada sporo dolaze. Jakost nam omogućuje da se „borimo, iz Ljubavi, do posljednjega trenutka”,[5] s pogledom uprtim u cilj kojemu težimo. Djevica Marija bila je čvrst oslonac apostolima u teškim trenucima muke, nakon Isusove smrti. Gospa ne napušta ni nas kada se čini da njezin Sin nije prisutan: ispunja nas svojom snagom i poziva nas da pogled upravimo prema uskrsnuću njezina Sina.

[1] Franjo, homilija, 13. travnja 2018.

[2] Sveti Josemaría, Brazda, br. 795.

[3] „Visokim stablima”, tradicionalna pjesma.

[4] Usp. sveti Josemaría, Križni put, VII. postaja, br. 1.

[5] Sveti Josemaría, Razgovarati s Bogom, „Vrijeme zadovoljštine”.