• Očaj jednoga oca
• Ponovno stjecanje pouzdanja u Boga
• Molitva i vjera
SIN nekoga čovjeka već je dulje vrijeme bio opsjednut zloduhom. Zloduh bi ga spopadao i bacao na zemlju, a dječak bi se pjenio i kočio. Katkad bi ga čak nagnao da se baci u vatru ili u vodu. Otac je vjerojatno učinio sve što je mogao ne bi li pronašao lijek, ali bez uspjeha. Jednoga je dana, međutim, čuo za Učitelja čiji su učenici, kako se govorilo, činili velika čudesa. Doveo im je sina, ali apostoli nisu mogli ništa učiniti. Pokušali su, ali nisu mogli istjerati zloga duha (usp. Mt 17, 14-16).
Možemo zamisliti očevu žalost. Ti su učenici činili svakovrsna čudesa, ali nisu uspjeli kad su pokušali ozdraviti dječaka. „Zašto se to događa meni?”, možda se pitao otac. „Zašto mogu ozdraviti druge, a ne mogu moga jedinog sina?” Možda smo se i mi našli u sličnoj situaciji. Ljudi koje poznajemo mole i primaju od Boga neku milost – posao, rješenje problema, obiteljsku potrebu – dok se čini da naša molba ne donosi ploda. „Zašto Bog pomaže drugima, a meni ne?”, možda se pitamo, poput dječakova oca.
Nijedan odgovor ne može potpuno razriješiti to pitanje. Ipak, Bog katkad može dopustiti tu prividnu šutnju kako bi rasla naša vjera, nada i ljubav. I u Svetom pismu vidimo mnoge ljude na čije molitve, čini se, Bog nije odgovarao. No oni su ustrajali i dopuštali da ih Bog iz dana u dan preobražava, prihvaćajući Božju volju kakva god bila. I to je u mnogim slučajevima bio glavni plod koji su zadobili: naučiti svim srcem ljubiti ono što je Bog za njih htio. Poput dječakova oca, kada smo na rubu toga da izgubimo nadu, „u tom će nam trenutku Bog dati novo ime, koje sadrži smisao cijeloga našeg života; promijenit će nam srce i dat će nam blagoslov pridržan za one koji su dopustili da ih On promijeni. On to zna učiniti, jer poznaje svakoga od nas.”[1]
KADA je otac vidio da ni apostoli ne mogu izliječiti njegova sina, posegnuo je za posljednjim sredstvom: prići Isusu. Učinio je to bez mnogo nade, jer se nije želio ponovno zavaravati ozdravljenjem koje se činilo nemogućim: »ako što možeš, pomozi nam, imaj samilosti s nama!« Krist mu, poznavajući njegove sumnje, odgovori: »Što? Ako možeš? Sve je moguće onomu koji vjeruje!« (Mk 9, 22-23). „Čovjek osjeća da mu vjera posustaje i boji se da će njegovo pomanjkanje pouzdanja spriječiti sinovo ozdravljenje. Plače. Nemoj se stidjeti takvih suza, jer one su plod naše ljubavi prema Bogu, skrušene molitve, prave poniznosti.”[2] To je bilo prvo čudo koje je Gospodin ovdje učinio: pomoći tomu ocu da uzraste u poniznosti i ponovno stekne pouzdanje u Boga.
Isus, čuvši molbu toga čovjeka, »zaprijeti nečistomu duhu: ‘Nijemi i gluhi duše, ja ti zapovijedam, iziđi iz njega i da nisi više u nj ušao!’ Zloduh nato zaviče, žestoko strese dječaka te iziđe« (Mk 9, 25-26). Kad su Ga apostoli upitali zašto ga oni nisu mogli istjerati, Gospodin je odlučno odgovorio: »Zbog vaše malovjernosti« (Mt 17, 20). Možda su se učenici, vidjevši kako žestoko duh muči dijete, ispunili strahom i osjetili se nesposobnima za tako veliko čudo. Živjeti od vjere ne znači nikada se ne bojati, nego ponizno priznavati svoju potrebu za Bogom i veličinu Njegovih planova. „Vjera nam daje sposobnost da s nadom gledamo na nedaće života, pomaže nam prihvatiti čak i poraz, patnju, sa sviješću da zlo nikada nema i nikada neće imati posljednju riječ.”[3] Isus ima vlast nad svakim zlom. Potrebna Mu je samo strpljiva i ponizna duša, poput onoga oca, da na nas izlije svoju moć, na načine koje možda i ne slutimo.
SVETI JOSEMARÍA znao je govoriti da to što s vjerom povjerimo Bogu neku molbu ne oslobađa nas od toga da učinimo sve što je u našoj moći kako bismo postigli ono što želimo. Pouzdati se u Boga „ne znači zanemariti prikladna ljudska sredstva za postizanje cilja. U svakom je pothvatu, uz nadnaravna sredstva, bitno uvijek koristiti i plemenita ljudska sredstva koja su nam dostupna. Ako ona zakažu, tražimo druga i idemo za njima s istom vjerom.”[4]
Istodobno, u životu samoga utemeljitelja Opus Dei možemo vidjeti prvenstvo koje je davao molitvi, jer ju je smatrao „temeljem duhovne građevine”.[5] Kad je imao projekt za koji je želio da napreduje ili brigu koja ga je mučila, molio bi svoje sinove i kćeri da mole usrdnije. Imao je čvrsto uvjerenje da je molitva uvijek plodna. Čak i ako rezultate nije uvijek izravno zamjećivao, znao je da će molitva u svakom slučaju donijeti plod u osobi koja moli, jer nas uvijek približava Bogu. Štoviše, mogla je donijeti plod i izvana, na neočekivan način, na nepoznatu mjestu ili u nepoznatoj osobi.
Isus nam kaže koji je uvjet djelotvorne molitve: vjera. Tako su apostoli mogli postići nemoguće: »ako imadnete vjere koliko je zrno gorušičino te reknete ovoj gori: ‘Premjesti se odavde onamo!’, premjestit će se« (Mt 17, 20). Djevica Marija s vjerom je prihvatila anđelovu riječ i dopustila Bogu da u njezinu krilu uzme naše tijelo. Možemo moliti Gospu da posreduje za nas kako bismo svoje potrebe iznosili njezinu Sinu sa sigurnošću da će, kakav god bio ishod, ploda uvijek biti.
[1] Franjo, audijencija, 10. lipnja 2020.
[2] Sveti Josemaría, Prijatelji Božji, br. 204.
[3] Franjo, Angelus, 6. listopada 2019.
[4] Sveti Josemaría, Bilješke s razmatranja, 27. kolovoza 1937.
[5] Sveti Josemaría, Put, br. 83.